U svijetu kajkavskog govora riječ požirak je sinonim za grkljan. U Đelekovcu pak požirake možete pronaći u juhi. No, nije riječ o grkljanu u tanjuru, već o tjestenini specifičnoj za to podravsko selo, jer je rebrasta i šuplja. Posebna je po svom izgledu, a radi se od običnog tijesta koje ne smije biti ni pretvrdo, ni premekano. Sastav tijesta za požirake je jednostavan: jaja, brašno i ‘dobra’ ruka domaćice koja će ga zamijesiti. Za četveročlanu obitelj, za jedan ručak, požirake je dovoljno izraditi od jednog jajeta i brašna po potrebi. Tijesto se mora razvući na trakice, kao kad se rade obični rezanci. U tim trakama izrežu se izduljeni pravokutnici, a svaki od njih stavlja se na drvenu ploću i namata posebnim alatom do drugog ruba tijesta.
Poseban alat
– Dakle, tijesto se namata pomoću šiljatog štapića utiskivanjem u dašćicu koja ima rebra. Svaki požirak radi se ručno, jedan po jedan, nema strojne proizvodnje. Alat za izradu nasljeđivao se u obitelji, postoji dašćica i šiljasti štapić. Muški članovi obitelji nekad su izrađivali alat – govori nam Sonja Vuljak, ravnateljica OŠ Mihovila Pavleka Miškine i članica Društva žena Đelekovec kojem danas Ivan Levak iz sela pravi dašćice s malim rebrima pa požiraki ispadaju jako lijepi. Ljudi nekad na radionice znaju donijeti stari alat, stare dašćice pa su svi iznenađeni koliko toga ima i kako su svi posebni na svoj način.
Malo je kuća u Đelekovcu u kojoj se ne znaju napraviti požiraki. Sonja Vuljak sigurna je kako su požiraki stari najmanje 120 godina. Oni se rade po želji domaćica, širine od pola centimetra do jednog cijelog, a dugi su od jednog do dva centimetra.
Nekad su se požiraki stavljali u svatovsku juhu u Đelekovcu i brojni su se gosti veselili kad bi dolazili u svatove u to mjesto, baš zbog požiraka. No, uz požirake u juhu obavezno idu jetrene kneglice. Kad se djevojka udavala, žene su se okupile i radile požirake. Neko nepisano pravilo kaže da je potrebno od 80 do 100 jaja za napraviti požirake za svatove.
– Legenda kaže da je za jedan tanjur potrebno 60 požiraka, to stane u jednu šaku. Danas se požiraki manje rade, tek u posebnim prigodama poput Božića, Uskrsa, prošćenja u Đelekovcu, Tijelova, ali i Velike Gospe. Dijelimo ih kao darove uzvanicima za Dan škole i Dan općine – kaže Sonja Vuljak koju jako raduje što mladi ljudi pokazuju puno interesa za izradu požiraka. Godišnje imaju bar dvije radionice na kojoj se skupi puno djece. Prvašići su jako vješti, jednom im pokažu i oni odmah pohvataju konce izrade.
– S ponosom kažemo da sva naša djeca znaju raditi požirake – govori Sonja Vuljak.
Kulturna baština
Društvo žena Đelekovec, uz poticaj etnologinje Vesne Peršić Kovač i potporu Općine, prijavilo je požirake i drvca za njihovu izradu Ministarstvu kulture i medija kako bi ih zaštitilo kao nematerijalnu kulturnu baštinu. Višečlana skupina izradila je zvučne i video zapise o izradi požiraka i drvaca. Prikupljene su sve vrijedne informacije o pravljenju požiraka i o izradi drvaca od davnih vremena pa do danas. Stigao je pozitivan odgovor kojim su požiraki, drvca i način izrade stavljeni pod zaštitu sljedeće četiri godine. To je prvi korak prema nematerijalnoj kulturnoj baštini.
– Veliki je to uspjeh i ponosni smo što smo uspjeli sačuvati požirake od zaborava. A činit ćemo to i dalje – kažu iz Društva žena Đelekovec. Puno su pomogle starije mještanke Đelekovčanke: Cecilija Cmrk, Karolina Tomašić, Slava Sabolić, Ljuba Vuljak, Mara Levak, Ana Mihalec i mnoge druge žene. Sonja Vuljak rođena je Đelekovčanka i zna da cijela njena obitelj unatrag nekoliko pokoljenja sprema požirake. Ona se zajedno s Društvom žena trudi sačuvati tu tradiciju koje nema nigdje osim u Đelekovcu.
