Nezapamćeno nevrijeme pogodilo je u srijedu poslijepodne Zagreb. Četiri osobe su poginule, a grad je u ruševinama možda i više nego nakon još nezaboravljenog potresa. Vidjeli smo fotografije, vidjeli smo video snimke, vidjeli smo kako ogroman građevinski kran pada pod silinom vjetra i zamišljali što je kroz glavu prolazilo čovjeku u kabini koji je najzad i preživio ovaj sudbonosni pad.
Sve je to taj nesretni radnik sigurno zaboravio nakon što ga je ministar Beroš osobno posjetio u bolnici, a čemu svjedoči fotografiju koja je obišla ovu našu republiku. Na fotografiji ga ministar Beroš tješi dlanom pažljivo ispruženim prema njegovom licu, onako, očinski pa gotovo i svećenički. Nitko u srijedu nije dobio poruku SMS poruku upozorenja koju bi trebao poslati Sustav za rano upozoravanje i upravljanje krizama. Glavni i odgovorni šef civilne zaštite Damir Trut u stilu svog prezimena kratko je rekao da je to zato jer sustav još uvijek ne radi. Kratko, jasno i jednostavno. Nitko u srijedu nije mogao doći ni do dežurnih meteorologa jer dežurni meteorolozi DHMZ-a nisu bili na poslu, a nisu bili na poslu jer je to ‘državni pos’o’, a na državnom se poslu ne radi nakon 16 sati čak i ako si dežurni meteorolog. ‘Njihovo radno vrijeme je do 16 sati’, kratko je poručila tajnica koja je na poslu morala biti samo kako bi se mogla javiti na telefon i nekome drugome reći da netko drugi nije na poslu.
U danima koji dolaze vjerojatno ćemo svjedočiti cijeloj silini stručnjaka koji će nas kumiti i moliti da klimatske promjene shvatimo ozbiljno jer, eto, u tren su oka razrušile cijeli jedan grad i uzele nekoliko života, a najgore, naravno, tek dolazi. Svi ćemo mi biti prozvani, sa svojim plastičnim slamkama u svojim komotnim prijevoznim sredstvima na fosilna goriva dok se u gužvi probijamo na posao na kojem ćemo za gablec jesti meso umjesto soje s okusom nekog dobrog odreska jer svi smo mi izričito individualno odgovorni za to što je naš glavni grad već godinama ruina koja pada pod pritiscima elementarnih i političkih nepogoda, ali i to što će ovakvih brutalnih nevremena biti sve više. Svi mi, obični izričito individualno odgovorni obični ljudi koji gledaju svoja posla i nastoje preživjeti svakodnevne apokalipse. Svi mi, a ne neumoljiva globalna mega-industrija i nekolicina bogataša koja se od kuće za odmor do vrta u istom dvorištu iz zabave navažaju privatnim avionima. Jedino što nam, dakle, ostaje jest pjevajući kolektivno pasti u provaliju. Ja sam istina koja je glupost, ja sam budućnost, da li ti se sviđam…
