- Svake godine knjižnica i čitaonica Fran Galović organizira kreativni natječaj ‘Nostalgija u Koprivnici’ za najbolju kratku priču čija je radnja smještena u grad Koprivnicu, na koprivničke ulice i u koprivničke kvartove. Ove godine prvu nagradu osvojili su Zoran Odžić i Una Čulić za priču ‘Sumrak bogova’ koju donosimo u nastavcima.
Autori: Una Čulić i Zoran Odžić
Veles se zagleda u Peruna i začuđeno vikne: Perune! Što radiš ovdje?! – Debeo si kao medvjed koji je spreman za zimski san! – I živim život po svom! Ne treba mi nitko i ništa osim ove… Lino Lade. Perun čvrstim stiskom obuhvati Velesa, promumlja u bradu te u bljesku munje nestanu iz Podravkine tvornice. Munja ih izbaci na zelenu tratinu pored sportskog igrališta osnovne škole Antun Nemčić Gostovinski. Perun ljutito vikne: Ne znam što ti se dogodilo, a i ne zanima me! Reci mi gdje je Mokoš? Veles omamljen od teleportacije, cinično odgovori: Gromovniče, budući da živiš na nebu, pretpostavljam da sve vidiš i znaš. Velesove oči napune se suzama i krene govoriti u jecaju: Mokoš je bila zraka sunca u ništavilu mog postojanja. Nisam je vidio od zadnjeg dana zime kada mi je ostavila pismo. Napisala je da se više neće vratiti u Podzemlje. Perun se namršti i kaže: Znao sam da zimu provodi s tobom ali sam tolerirao jer se svaki put do sad vratila k meni! Ljeto je skoro gotovo, a od nje ni traga ni glasa! Nije se valjda zaljubila u nekog prokletog smrtnika! Veles očajno promrmlja: Tvoj brak je bio… lakrdija. Mene je Mokoš posjećivala dobrovoljno, a ti si je, nakon što bi me nadjačao, na silu odvodio. – Sama se vraćala. – Svejedno je sad! U pismu je pisalo kako odlazi istražiti svijet ljudi i ja sam prvo pomislio isto što i ti. Zato sam je došao ovdje i potražiti… ali uzalud. Nisam je pronašao, a saznao sam kako me nitko ovdje više niti ne poštuje. Veles odlučno ustane, pogleda Peruna u oči i zgrabi ga snažno za ramena: Ljudi više ne vjeruju u nas. – Ma kakve to neistine pričaš? – Istina je! U ovih skoro šest mjeseci, koliko živim na površini, naučio sam puno novih pojmova i saznao kako nije ostalo mnogo onih koji znaju za nas. Zbog razvoja znanosti, mnoge prirodne pojave su protumačene i smrtnici vjeruju samo u ono što je opipljivo i razumom objašnjeno. – Ljudi su se odrekli vjere u drevne bogove… Sumnjao sam da će taj dan kad tad doći. – Još gore je što se sada klanjaju novim, lažnim bogovima. To su sportaši, glumci, glazbenici, političari, influenceri, youtuberi… Obožavaju čak i modne korporacije, kao što su Gucci, Prada, Dior, Versace… A tu je i UI. – UI? – Umjetna inteligencija. Dođi, pokazat ću ti. Veles ga odvede ga do velike metalne kutije u centru grada koja pored šetnice pokazuje prognozu na ekranu i upita: Znaš li ti što je ovo? – Portal u druge dimenzije. Veles se nasmije i kaže: Iako ljudi žive u atomskom dobu, nisu još otkrili da su stabla portali naših međusvjetova. Ovo je mehanička sprava koja preko bliještećeg ekrana daje odgovore na pitanja koja joj postaviš. To je UI. – Gdje si to naučio? – U Knjižnici i čitaonici Fran Galović prošao sam tečaj Mala škola korištenja pametnih telefona za… starije. – I što sad s tom kutijom? – Ona je samo jedan primjer naše zamjene. UI ima odgovor na sve. Može se materijalizirati bilo gdje, njoj ne trebaju stabla života ili munje da se prebaci s jednog mjesta na drugo. Danas ljudi nisu svjesni ničega izvan zaslona digitalnih ekrana. Od djeteta starog tri godine do bezube bake, svi gube vid i razum, dok UI zna sve. Pazi ovo… Veles ukuca Perun i Veles u monitor te Internet izbaci mnoštvo slika svjetloputih, mišićavih ljudi koji drže gromove u rukama ili imaju rogove na glavama. – Tko su ovi? Izgledaju mi poznato… – UI zna za nas, ali je ljudima postalo svejedno tko smo. Iz mene su se izrugivali. Kako bih smanjio fokus, otpilio sam rogove, kao Hellboy, super junak iz stripa… Čuvam ih još uvijek u svojoj gajbi na TKZ-u. – Gajbi? – To je moj prostor gdje živim kad sam u Koprivnici. Veles krene hodati prema velikom solarnom stablu. Perun ide za njim, promatrajući grad u kojem se nalazi. – Ovo žuto po čemu hodamo je beton. Osjećaš li kako je zrak zagađen? Hrana iz mjesta koja se zovu dućani, nema okus… Perun podrugljivo doda: Ali zato Lino Lada ima dobar okus. – Ovo stablo ispred nas napravljeno je od čelika i solarnih panela te im služi za punjene osobnih mobitela. Pogledaj malo ljude koji hodaju okolo ili sjede u grupama, više-manje svi gledaju u tu istu umanjenu elektroničku spravu. To je sve UI. Njihov novi bog. – Ako sam dobro shvatio, UI je bog koji živi u čipovima tih uređaja. – Upravo tako, i smrtnici to zovu tehnološkom evolucijom. – Ako je situacija tako loša, zašto bi se Mokoš ovdje zadržala? – Ne znam… Ali možemo udružiti snage. Postoje još mjesta koja nisam stigao provjeriti. No, za početak, znam jedno koje će ti se svidjeti. Blizu je, preko puta Crkve svetog Nikole. Nekoliko minuta kasnije, Perun i Veles stižu u Medičarnu Špičko. Perun usklikne: Trgovina s medovinom! Žvačući komad medenjaka, Veles reče: Medovina je, kako se čini, posljednja poveznica s iščezlim svijetom drevnih bogova. Perun naruči bocu gverca, baci zlatnik na stol i zaključi: Ja sam, dakle, turist u svom kraljevstvu.
Nastavit će se…
