Književna kritika i publika suglasni su pri ocjenjivanju drugog romana Koprivničanca Marka Gregura „Mogla bi se zvati Leda“. Kažu da se radi o izuzetnom književnom djelu čija je okosnica radnje pokušaj mladog para da dobije dijete putem umjetne oplodnje, a potom posvajanjem.
Jedino nasljeđe koje možemo prenijeti djeci su korijeni i krila
Tijekom ovotjednog razgovora, Gregur nam je kazao da svoje djelo sagledava kroz dvije razine. Prva se odnosi na spomenute pokušaje proširenja obitelji, a druga razina temelji se na citiranoj rečenici iz romana kojom tvrdi da su jedino nasljeđe koje možemo prenijeti djeci korijeni i krila.
– Kako se kroz knjigu stalno obraćam zamišljenom djetetu, ideja je bila da mu pripovijedanjem darujem korijene sazdane od mojih sjećanja i iskustava. Njih će Leda, moguće je, jednog dana preoblikovati u krila. Knjigu stoga smatram djelom koje se bavi pitanjem identiteta, jer, pišući je, razotkrivao sam svoje korijene te u konačnici sebe samoga – kaže Gregur te se osvrće na tezu književne kritike prema kojoj je trebalo mnogo hrabrosti da bi se pisalo o temi koja čini srž romana, odnosno na pokušaje začeća i posvajanja.
Roman se bavi pitanjima rođenja, idealiziranog djetinjstva te smrti
– Svakim pisanjem autor se na neki način izlaže publici pa je shodno tome potrebna doza hrabrosti da bi se stalo pred publiku, posebno kad se radi o ovakvoj temi. No pišući Ledu nisam imao problema s autobiografskim, nego s njenim biografskim elementima. Tema jest osjetljiva zbog čega je postojao strah od reakcije ljudi o kojima pišem. Stoga mi je bilo važno da roman, prije nego uđe u tisak, pročita moja supruga Martina. Njena pozitivna reakcija bila je poput skidanja teškog tereta s leđa – tvrdi Gregur koji ne odbacuje našu konstataciju prema kojoj se roman, gotovo u jednakoj mjeri, bavi pitanjima rođenja, idealiziranog djetinjstva te smrti.
Kad opisujemo djetinjstvo, kaže autor, gotovo svi smo skloni njegovu idealiziranju. Stoga se često u mislima vraćamo u razdoblje odrastanja.
– U jednom trenutku proces odrastanja privodi se kraju i stasamo u odraslu osobu. Tada iza sebe ostavljamo dio života u kojem je većina nas bila zaštićena, odnosno osjećala se sigurno. Smrt se, uvriježenog smo mišljenja, ne bi trebala događati u dijelu kad živimo djetinjstvo i mladost. Nažalost mene je pratila u tinejdžerskim danima kroz gubitke djedova i baka da bi me kao 21-godišnjaka pogodila smrt majke. Taj je trenutak jasno naznačen u knjizi, jer sa smrću bliske osobe shvatio sam da je stvaran život ono što nosimo u sebi, a to su sjećanja na ljude, prostor i vrijeme – riječi su Gregura.
Plejada sjećanja na dijelove Koprivnice iz 80-ih i početka 90-ih godina
Doista, njegov roman, između ostaloga, svojevrsna je plejada sjećanja na dijelove Koprivnice iz 80-ih i početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Čitajući ga, lako si uz pomoć tečnih rečenica prispodobimo sliku čovjeka, u ovom slučaju Gregurova djeda, kako za stoku kosi travu na koprivničkom sajmištu, vidimo i zgradu restorana Turist i čujemo glazbu s terase s koje puca pogled na ondašnju zgradu Centra za socijalnu skrb. Tu je i Miklinovec koji zajedno s Bašćom čini nepregledno igralište za Gregura dječaka. Na upit, nisu li čitatelji iz Zagreba, Splita i Rijeke hendikepirani u odnosu na nas koji poznamo prostore o kojima piše, Gregur odgovara niječno.
– Oni u rečenicama o Miklinovcu, sajmištu i drugom prostoru mog ili našeg odrastanja vide i osjećaju svoju ulicu ili livadu za igru. To mi je više puta potvrđeno tijekom razgovora s čitateljima iz drugih dijelova Hrvatske – odgovara naš sugovornik.
Ledu je, prije svega, pisao za tog jednog čitatelja
Pričajući o procesu pisanja, Gregur kaže da ne piše za sebe, kako to tvrde pojedini pisci. Ledu je, prije svega, pisao za tog jednog čitatelja kojem se konstantno obraća i na kojeg prenosi svoje korijene, to jest sjećanja.
– S druge strane, bilo mi je važno i šire čitateljstvo, posebice ono koje se susreće sa sličnim životnim problemima. Knjiga im može poslužiti kao orijentir u situacijama u kojima smo se našli supruga i ja kad smo odlučili proširiti obitelj. Jer, tema o kojoj pišem, ne samo da nije prisutna u književnosti, ona je gotovo tabu i u svakodnevnom životu.
Razgovarajući o strukturi romana složili smo se da je on sastavljen od niza elemenata koji se mogu čitati zasebno, poput kratkih priča. S druge strane, postoje i jasne poveznice koje te manje dijelove bez većih problema vežu u kompaktnu cjelinu.
Ponosno isticanje kajkavštine u pisanju
– Razmišljanje o životu nije drugo do mozaik sastavljen od malih trenutaka. Knjiga je pisana na sličan način. Iako je podijeljena na četiri povezana poglavlja, njih čine manji ulomci koji, uvjetno rečeno, funkcioniraju kao priče za sebe – objašnjava Gregur čiji je prvi roman Kak je zgorel presvetli Trombetassicz pisan kajkavštinom. Nje se, bar u upravnom govoru, ne odriče ni u Ledi.
– Kajkavski mi je važan. To je moj znak. Zato svoju kajkavštinu s ponosom ističem u svom pisanju, jer ona je dio mog identiteta. Ona također pruža kolorit i autohtonost onome o čemu pišem te pomaže da se i jezikom priča smjesti u prostor o kojem je riječ – zaključio je Gregur.
Recimo za kraj da će roman Mogla bi se zvati Leda biti predstavljen 25. siječnja, u 19 sati, u Galeriji Mijo Kovačić u Koprivnici.
