Ako ste imali prilike šetati Dubrovnikom i diviti se njegovim ljepotama i fantastičnoj arhitekturi, možda su vam za oko zapele i tradicionalne drvene škure na prozorima zgrada i starinskih kamenih kuća koje godinama odolijevaju buri, kiši i suncu. Ovaj prepoznatljiv detalj tipičan za jug Hrvatske daje poseban šarm svakoj fasadi, no sigurno niste znali da je dio dubrovačkih škura napravljen od podravskog drveta i to ni manje ni više nego u Đurđevcu.
Izradile su ih vješte ruke supružnika Vrabec, Tihomira i Senke, koji su u stolarskoj priči zadnjih deset godina.
Poput svakog malog stolarskog obrta bave se proizvodnjom klasične građevne stolarije i elemenata, no ono što ih izdvaja od konkurencije jest proizvodnja ukrasnih predmeta i namještaja specifičnih oblika s ukomponiranim elementima industrijskog dizajna koji istovremeno odišu tradicionalnom i prirodnom, organskom izvornošću.
Zajedno smišljaju i kreiraju unikatne komade koji krase mnoge domove, ugostiteljske objekte, vrtiće i vanjske prostore pa tako ako sjednete na masivne stolice u restoran i pivnicu Stari grad u Đurđevcu ili se popnete na drvenu kulu u sklopu đurđevačkog bedema, znajte da je to izrađeno u radionici Vrabec. Kažu kako uživaju u svojem poslu u koji su krenuli slijedeći stope koje su utabali Tihomirov djed i otac, godinama baveći se stolarskim zanatom.
– Zapravo nisam htio biti stolar, nego kuhar. Stolarsko je zanimanje bilo zadnje na popisu, no s vremenom sam shvatio kako mi upravo rad s drvetom leži. Kad sam kao klinac zaradio prvi novac od drvenih kutija koje sam sam napravio, znao sam da ću se ipak uputiti u tom smjeru. Radio sam po raznim radionicama, upijao znanje i na kraju se vratio kući i krenuo samostalno. Ubrzo se priključila i supruga Senka i danas smo pravi i nerazdvojni životni i poslovni partneri – prisjetio se svojih početaka Tihomir.
U početku je, kaže, bilo i grešaka te nekih projekata s kojima nije bio prezadovoljan, no s vremenom je vještina i znanje u obradi drva samo rasla. Senka se više orijentirala na estetiku, a Tihomir na koncept i obradu.
Ključno je da nema serijske proizvodnje
– Ključno je da nemamo serijsku proizvodnju, odnosno sve što radimo je po narudžbi. Ja dizajniram, a Tihomir to svojim vještim rukama provede u djelo. Ne radi se po šabloni, svaki je projekt drugačiji i što je kompliciranije to nam je draže jer ne volimo ponavljati se i da stvari budu dosadne. Asortiman je zbilja širok i radimo sve, od klasičnih namještaja do komada koji već spadaju u ukrasne namjenske predmete izrađene od masivnog drveta – objasnila nam je Senka.
U vrijeme kad je hrvatska drvna industrija u problemu, a masovna proizvodnja i jeftini strani uvoz male stolare tjera da u svojim obrtima stave ključ u bravu, supružnici Vrabec su primjer da se kvalitetnim proizvodom ručne izrade ipak može konkurirati. Cijene su u startu možda nešto veće od industrijskog namještaja iz masovne proizvodnje, no kvaliteta je ovdje presudna.
– U biti ovo je na neki način spoj umjetnosti i stolarije, malo smo drugačiji od klasike i to na našem području nitko ne radi. Surađujemo i s našom đurđevačkom umjetnicom Andrejom Živkom koja neke komade i oslikava pa je namještaj još vrjedniji. Recimo ovakva masivna stolice od jasena, tako nešto u Zagrebu u specijaliziranim trgovinama namještaja koštalo bi i do 10 tisuća kuna. Kod nas je to daleko jeftinije, a kvalitetnije – napominje Senka.
Sirovinu za svoje unikate nabavljaju iz šumarije, najviše se koristi jasen, orah i hrast, a često zalutaju po šumama đurđevačke okolice tražeći materijal koji će obraditi kao ukras. Jedno takvo odbačeno drvo su obradili i iskoristili za opremanje jednog od najmodernijih dječjih vrtića u Zagrebu, a opremili su i đurđevački Maslačak.
– Kad smo vukli drvo van iz šume ljudi su nas čudno gledali i smijali su nam se. A kad smo ga postavili na trgu u Đurđevcu, bilo je svakakvih komentara i podsmijeha ostalih stolara. No na temelju toga dobili smo i posao za cijeli vrtić od 350 kvadratnih metara za koji smo na kraju izradili ne samo ukras nego i namještaj- prisjetio se Tihomir.
Za izraditi unikatan ukrasni namještaj treba, osim znanja i vještine, velika strpljivost kod izrade.
– Nije ga lako napraviti jer sve se bazira na ručnom radu. Treba mnogo vremena dok ispilite, ogulite i pohoblate neki odbačeni panj, montirate grane koje ste precizno brusili i obrađivali, lakirate i polirate finalni produkt. Za jedan takav stolac, ako mu se potpuno posvetiš trebaju i dva dana da se naprave šablone jer je svaki poseban i jedinstven. U glavi mora biti kreativnosti, bez toga posao ne ide – naglasio je Tihomir.
Na počecima su često pohodili sajmove, no danas zbog obima posla više ne izlažu, već odu i pogledaju da vide što ostali rade.
– Kad smo izlagali željeli smo prvenstveno vidjeti kako će kupci reagirati. Oni žele nešto novo i trebale su mi dvije godine da Tihomira nagovorim da radimo na nekim komadima, primjerice klupice s pukotinama, koje je inače bacao. Treba biti drugačiji i kad smo drugi put došli s tim na sajam, ljudi su ostali oduševljeni. Od 750 izlagača samo je naša fotografija osvanula u medijima s natpisom da smo osvježenje sajma – ispričala je Senka s velikim osmijehom na licu koji je indikativno označio i malu pobjedu njezinog koncepta.
Zanimljivo je vidjeti dubrovačke škure od đurđevačkog drveta
Rade po cijeloj Hrvatskoj, a narudžbe dolaze gotovo svakodnevno.
– Teško bi bilo nabrojati gdje smo sve radili. Zanimljivo, mnogo je toga otišlo na more, opremali smo konobe po otocima. Zadnjih smo pet godina na Stradunu gdje smo jedan atelje opremili kompletnim namještajem i stolarijom, a na okolnim zgradama i kućama smo napravili njihove tradicionalne škure. Zanimljivo je vidjeti dubrovačke škure od đurđevačkog drveta – uz smijeh nam je dočarao Tihomir.
Puno rade, svaki dan su u radionici do kasnih večernjih sati, no znaju da je to recept za uspjeh.
– Naporno je, ali se ne žalimo. Imamo dovoljno posla za nas dvoje i zadovoljni smo. Idemo u travnju u Prvić Luku, zakaparili su nas da radimo uređenje hotela Maestral i to nam je izazov kojem se jako veselimo – kazala je Senka.
Tihomir je dodao da u ovom poslu nema standardnog radnog vremena.
– Ako hoćeš novac moraš raditi, to je jedina filozofija. Može se dobro zaraditi, no nije sve baš u novcu. Kad vidiš rezultat i svojih ruku djelo, onda je to zadovoljstvo i osjećaj koji te tjera dalje – zaključio je Vrabec.
