Udruga „Sveti Juraj“ iz Đurđevca okupljalište je zaljubljenika u Legendu o Picokima. Njene članove na raznim manifestacijama s lakoćom možete prepoznati, jer odjeveni su kao da su ovog trena vremeplovom doputovali iz 16. stoljeća.
Kako nam je otkrio njen predsjednik Željko Kožarić, osnovni cilj njihova djelovanja jest promocija Picokijade i tradicijskih običaja Podravine.
– Sve je počelo sasvim spontano. Pojedinci su se okupljali uoči i za vrijeme Picokijade. Potom smo našu središnju manifestaciju promovirali i izvan sezone pa kako je vrijeme prolazilo, tako smo postajali sve angažiraniji. Zbog lakše organizacije, naposljetku smo odlučili osnovati udrugu koja će nositi naziv zaštitnika Đurđevca – riječi su Kožarića, inače umirovljenog inženjera zaštite od požara, koji je među poklonicima legende o Picokima zadužen za ulogu kapetana grada. Njegova gorostasna figura, snažan glas i plemićki izgled kao da su ga predodredile za ovaj najistureniji glumački zadatak.
Dostojno predstavljaju slavne pretke iz 16. stoljeća
Zapravo, svaki od članova udruge, njih 40-ak aktivnih, odlično nosi zadaću koja mu je namijenjena na Picokijadi i sličnim manifestacijama na kojima prezentiraju Đurđevac 16. stoljeća. Svi su odjeveni baš onako kako su Picoki izgledali kad su se sa svojim pijetlom suprotstavljali Ulama-begu.
Kožarić kaže da su ih njihove odore učinile prepoznatljivima pa ih kao statiste, odnosno aktivne sudionike zovu na razne manifestacije.
– Sudjelovali smo u Bjelovaru na Terezijani, 20. lipnja u Sisku prezentirali smo legendu o Picokima. Osim toga, sudjelujemo u Seljačkoj buni u Zagorju, posjećujemo Klis gdje se uprizoruje tamošnja bitka, a poznati smo i u Pakoštanima. Renesansni festival u Koprivnici smatramo domaćim teritorijem, no u pomoć nas zovu i u Mađarsku gdje u Kisegu, također od Osmanlija, na njihovoj manifestaciji branimo tamošnji teritorij – nabrojio je Kožarić samo neke od manifestacija na kojima članovi Udruge tijekom godine šire legendu o Picokima i prezentiraju đurđevački kraj.
Naš sugovornik kaže da se njihova zadaća sastoji i od toga da kostimirani u đurđevačkom Starom gradu dočekuju grupe posjetitelja. Najdraži su mu vrtićarci i osnovnoškolci, jer oni ga oduševljavaju svojom neposrednošću i zanimljivim pitanjima.
– Pitaju me jesam li pravi, jesam li kralj. Kad im odgovorim da nisam kralj, odmah uslijedi pitanje zašto nisam. Uglavnom, s njima je uvijek zabavno i teško ih je prevariti. Uveseljava me njihova iskrenost – tvrdi Kožarić.
Kožarić je objasnio da su njihove odore kopije odjeće koja se nosila u 16. stoljeću.
– Na sebi nosim kopiju hrvatsko-ugarske plemićke odore čiji se original nalazi u muzeju u Budimpešti. Dao sam je šivati u Slovačkoj, a razlog je ušteda novca. Da sam je dao šivati kostimografima u HNK, morao bih znatno više isprazniti svoj novčanik – rekao nam je kroz smijeh naš sugovornik. Otkrio nam je da ima još jednu identičnu odoru koju su šivale Koprivničanke, a one su izradile i dio haramijskih odora članova Udruge Sveti Juraj.
Posvećenost autentičnim detaljima
Predsjednik Udruge napomenuo nam je da se njihova prepoznatljivost na brojnim manifestacijama temelji upravo na ovakvim jedinstvenim odorama. Jer, kako kaže, većina sudionika povijesnih scenskih prikaza na sebe najradije oblači križarske oklope i replike srednjovjekovne odjeće.
Znatiželja nas je natjerala da upitamo Kožarića o cijeni šivanja jednog plemićkog odjela. Ukupna cijena, odgovorio je, iznosila bi otprilike 500 eura.
– Možete proći jeftinije ako nađete jeftiniji materijal. Cijene šivanja su doista različite. Na primjer, za čizme ćete izdvojiti od 1000 do 1500 kuna što opet ovisi o materijalu, ali i o majstoru koji ih izrađuje – tvrdi Kožarić i dodaje da je jako malo ljudi u Hrvatskoj koji znaju i hoće sašiti odoru nalik onoj iz 16. stoljeća.
Pokazujući nam dijelove odore, otkriva nam i njenu funkcionalnost pa smo doznali da su kratki rukavi plašta služili za lakše zamahivanje mačem.
– Rukavi na košulji imaju produžetak koji prekriva gornji dio šake, a njegova je funkcija bila sprječavanje odsijecanja šake mačem – pokazuje Kožarić i otkriva da su sablje i vatreno oružje koje nose članovi Udruge Sveti Juraj izrađene u Trnovcu pored Varaždina. Izrađuje ih licencirani proizvođač oružja.
– To je testirano i licencirano oružje, nije poput nekih, recimo, kubura na koje nailazim na raznim manifestacijama i u raznim drugim prilikama, a iz kojih ne bih nikad pucao, jer ishod bi bio krajnje neizvjestan – riječi su kapetana Đurđevca.
Na kraju razgovora, Kožarić nam je otkrio da ga žene, otkako nosi odoru, gledaju više nego prije.
– Sad mi je jasno zašto muškarci u uniformama imaju više uspjeha kod žena od običnih smrtnika. Najradije bih svaki dan hodao ovako odjeven, ali nažalost, više me mladost ne služi – zaključio je Kožarić kroz smijeh.
