Posvajanje djeteta je tema koja se u našoj zemlji tiče čak 1536 potencijalnih roditelja koliko ih je trenutno upisano u nacionalni registar posvojitelja, među kojima je i njih 11 s koprivničkog područja. Više od 800 posvojitelja na dijete čeka duže od tri godine.
Istovremeno, u zemlji je i 450 djece spremne za posvojenje. U nedavnom izvješću pravobraniteljice za djecu piše kako je prošle godine u Domovima za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi bilo 75 djece koja su imala ispunjene zakonske uvjete za posvojenja a tokom te godine, realizirano je njih samo 25. Iako i jedna i druga strana željno iščekuju da ih sustav napokon zauvijek spoji, praksa pokazuje kako to ide jako sporo.
Potencijalni posvojitelji žele što mlađu djecu, no dok ona djetinjstva i tinejdžerske dane provode u Domovima za nezbrinutu djecu ili udomiteljskim obiteljima i prikupe već priličan broj godina, posvojiteljima kao takva više nisu zanimljiva. U usporedbi s drugim, većim gradovima, naša je Koprivnica negdje u sredini.
-Na području Centra za socijalnu skrb Koprivnica u 2016. godini realizirana su dva posvojenje, godinu kasnije tri, a 2018, nažalost niti jedno. Stvari su opet krenule na bolje prošle godine kad su bila četiri posvojenja, a u ovoj godini čak je šestero djece dobilo obitelj u koprivničkom kraju. Još devet takvih postupaka upravo traje, pa ukoliko neće biti završeni do kraja ove, bit će druge godine – ističe Maja Ernečić, voditeljica Odjela za djecu, mlade i obitelj koprivničkoga Centra za socijalnu skrb.
Također, većina onih koji putem posvojenja žele postati roditeljima želi zdravu djecu hrvatske nacionalnosti dok među onima spremnima za posvojenje ima i djece s manjim ili većim zdravstvenim problemima kao i predstavnika nacionalnih manjina. No ima i onih posvojitelja kojima to ne smeta.
Jedna od njih je i Mirela, žena u ranim četrdesetima (identitet poznat uredništvu), s područja susjedne nam županije koja je prije deset godina sa suprugom posvojila romsku djevojčicu, sada učenicu drugog razreda jedne srednje škole. I kako kaže, nisu pogriješili.
-Čekali smo na posvojenje četiri godine, stalno zivkali Centre za socijalnu skrb po Hrvatskoj i svuda smo dobivali odgovor da djeteta za nas nema. A kad smo podnosili molbu za posvojenje nismo preferirali niti jedan spol, niti nacionalnost. Jedino nam je bila želja da dijete još nije krenulo u školu i da je zdravo. I onda smo sasvim slučajno doznali da u jednoj udomiteljskoj obitelji u obližnjem gradu živi romska djevojčica. Nije da se nismo dvoumili. Dio bliže obitelji je smatrao da ćemo si time ‘na leđa’ navući njezinu brojnu biološku romsku obitelj, ali da ne dužim puno, nakon pola godine postali smo joj roditelji, a ona nama kćerka – priča Mirela.
Dodaje kako nikada nisu imali kontakt niti s jednim članom obitelji iz koje je zbog zanemarivanja oduzeta. Baš kao i petero njezine braće i sestara koji su također izuzeti od obitelji i žive kod udomitelja ili su ih postupci posvojenja odvedi u druge krajeve zemlje.
-Na početku se naša djevojčica teže sporazumijevala na hrvatskom, ali uspjeli smo do polaska u školu i to nekako savladati. Da, puno smo morali s njom raditi. U osnovnoj je niže razrede prolazila s vrlo dobrim, više s dovoljnim uspjehom, baš kao i prvi srednje. Želi biti frizerka i mi je podržavamo u tome. Sada se u njezinom razredu gotovo nitko ne osvrće na to što je posvojena, ali na početku osnovne često je dolazila kući tužna. Živimo u relativno malom mjestu i svi su znali da je romskog podrijetla, pa tamnija koža i sve to je bio dovoljan razlog za izrugivanja. No govorili smo joj da se ne obazire, da ima nas koji je volimo bez obzira na sve i nekako smo gurali mjesec po mjesec, razred po razred – prisjeća se naša sugovornica.
Svakom je djetetu jednako teško kad je gladno, napušteno, uplašeno, kad mu je hladno i kad nije voljeno. Iako su i ona i suprug i od nekih kolega na poslu i od pojedinih članova šire obitelji čuli kako ‘svaka čast njima, ali oni u svoju kuću ne bi romsko dijete’ smatraju da nisu pogriješili. Da su čekali na neko koje bi bilo slično njima, a oboje su svjetlije pute, vjerojatno još uvijek ne bi bili roditelji.
Mirela priznaje da su na nagovor prijatelja razmišljali i o posvojenju djeteta iz inozemstva, ali kad su stupili u kontakt s nekim stranim agencijama preko kojih se odrađuje papirologija, shvatili su da bi im samo za te administrativne poslove trebalo više od 20 tisuća dolara. Iako su oboje zaposleni kao službenici, takav iznos bi bio prevelik za njihov kućni budžet, pa su ipak odlučili posvojiti dijete iz Hrvatske.
-Mada je naša kćerka u školi po svemu bila negdje onako ‘zlatna sredina,’ znači bilo je u razredu i puno lošijih učenika od nje, mada su dolazili iz bioloških obitelji, nikad se nismo oteli dojmu da je konstantno bila pod povećalom ostale djece i da su njezine petice ili četvorke proglašavane slučajnima, za razliku od kakvih ocjena drugih učenika. Ali drago nam je što je vremenom očvrsnula kao osoba i što su je takve stvari sve manje dirale – ističe njezina majka Mirela.
Sjeća se i jednog sunčanog dana iz sedmog razreda osnovne kada su kolegice njihove kćerke pod velikim odmorom sjele na sunce i gledale koliko je koja pocrnila. Kćerka im je tada rekla da je sretna što se ona ne mora pržiti jer je tamna, a one joj odgovorile kako to ‘nije prava crna boja’ (smijeh). No sada, tu u srednjoj, stvari su konačno došle na svoje mjesto.
U koprivničkom Centru za socijalnu skrb podsjećaju kako je zbrinjavanje posvojenjem za neku djecu jedina šansa da imaju vlastitu obitelj te da djetinjstvo ne provedu u ustanovama i udomiteljskim obitelji. No da bi došlo do njega došlo, Centar i sve druge institucije sustava koje sudjeluju u procesu zaštite djece, moraju reagirati pravovremeno i učinkovito te interes djeteta staviti ispred interesa bioloških roditelja.
-Pri tome vrlo važnu ulogu imaju sudovi koji donose odluku da se roditelj liši prava na roditeljsku skrb, čime dijete ispunjava pretpostavke za posvojenje odnosno mogućnost da odraste u obitelji što mu nisu mogli omogućiti biološki roditelji. Sudovi su često spori i kasno pokreću postupke lišenja prava na roditeljsku skrb. Kad se to konačno dogodi te na kraju kad završi takav nerijetko dugotrajan postupak, dijete je već u višoj životnoj dobi i zapravo mu je onemogućeno da bude posvojeno. I tako punoljetnost dočeka u sustavu socijalne skrbi, nakon čega se najčešće vraća u isto ono okruženje iz kojeg je kao maleno izdvojeno – zaključuje Maja Ernečić, voditeljica Odjela za djecu, mlade i obitelj koprivničkoga Centra za socijalnu skrb.
Stoga su sve institucije u sustavu odgovorne da upravo takvih situacija bude što manje, da se odmah nakon izdvajanja djece naprave precizne procjene mogućnosti bioloških roditelja za promjenu te ukoliko one ne postoje ili su zanemarive, da se što prije počne s aktivnostima koje vode prema trajnom zbrinjavanju djece. Naime, nerijetko već u trenutku izdvajanja iz obitelji postoje jasne okolnosti iz kojih je potpuno jasno da roditelji vrlo vjerojatno nikada neće biti u stanju preuzeti brigu o vlastitoj djeci. U takvim situacijama, davanje šansi roditelju, zapravo je oduzimanje šansi djetetu, koje svoj život provodi u institucijama ili udomiteljskim obiteljima koje ponekad promijeni i nekoliko puta te u njima odraste i napuni 18 godina nakon čega posvojenje više nije moguće. Izuzev toga, odrastajući u takvim okolnostima dijete odnosno mlada osoba razvije niz emocionalnih smetnji koje ga opterećuju cijeli život.
