Mario Grobenski fotografira otkad je navršio trinaest godina. U svom arhivu ima antologijske fotografije svjetskih i domaćih bendova, sve brojeve svih relevantnih glazbenih časopisa i Alan Forda, duplikate ploča ovisno o izdanju, omotu i poretku pjesama, gramofone, kazetofone, na TV-u se vrti film ‘Maratonci trče počasni kurg’, na polici je Lynch i njegov prvi ruski fotoaprat koji je dobio s trinaest godina. Iako aktivno fotografia već više od 30 godina, a iza sebe ima serije od tisuća koncertnih i umjetničkih fotografija, Mario Grobenski poznat i kao Psychodaddy, Luzer ili Svjetski nepoznati fotograf ima tek nekoliko izložbi, a već nekoliko godina ne fotografira. U svakom slučaju, on nije klasični fotograf pa smo i razgovor započeli neklasično.
Ti nisi klasični fotograf pa možemo početi obrnuto. Ne fotografiraš već pet godina. Zašto?
Nemam ideja, barem ne onakvih kakve sam imao. Imao sam intenzivni petogodišnji period inspiracije i ludosti.
Ima li to veze s tim da više ne ideš u ‘kuću’ (Mariov posvojeni atelje na Danici u kojem je fotografirao svoju posljednju i najdulju seriju fotografija, op. a.)?
Moguće, i jedno i drugo. Nekad mi nije bilo jednostavno otići u kuću, pogotovo nakon posla, a nekad sam jedvao čekao i želio realizirati ideju čim prije. Često bi se neka ideja kristalizirala više dana, u potpunosti tek kad sam došao u ‘kuću’, vidio atmosferu, svjetlo… Tako da je odlazak u kuću svakako važan.
Poznat si po tome da radiš brzo. Ako se neka ideja ne dogodi taj dan u tom trenutku, možda se ni neće…
Istina, bilo je i takvih stvari. Evo, recimo, jednom prilikom sam bio na godišnjem, zaćorio popodne par sati, taj dan je bilo nevrijeme… grmljavina, pljuskovi, vjetrovito, a ja sam znao da moram taj dan snimiti fotku ‘NicotineJunky’. Bila mi je totalno u glavi i ništa se nije mijenjalo od ideje do realizacije. To je bilo neodgodivo. Sutra, preksutra… Ne, moralo je biti istog trena.
Krenuli smo s kućom za koju slučajno znam što je u pitanju. No, svejedno, što je kuća?
U početku nije u pitanju bila kuća na Danici, nego jedna na kraju Miklinovca… Zapravo sam se vozio okolo biciklom i tražio nešto drugo, motive u prirodi. Imao sam vizije fotografija da snimim nešto na otvorenom, prije kiše, dramatično… Igrom slučaja, završio sam u napuštenoj kući na kraju Miklinovca koja je zapuštena više od 30 godina, a čiji su vlasnici otišli, čini mi se, u Australiju. Ta je kuća potpuno obrasla bršljanom, oronula, pod je pretvoren u zemljani, pjeskoviti pod, genijalna je atmosfera. Ostale su zavjese koje su jako korisne za mekano, disperzivno svjetlo što zna svatko tko se bavi fotografijom i to je dalo jednu posebnu atmosferu. U toj kući je snimljena jedna od mojih najboljih fotografija, ‘Gavran’ ili ‘Nevermore’ što je bio prvi naslov.
Tu kuću su srušili?
Da. Čovjek koji je kupio to i napravio novu kuću na tom mjesto me pozvao da vidim jer je od svega ostavio staru peć na kojoj je snimljen ‘Gavran’.
Koliko je godina provedeno i fotki nastalo u ‘the kući’?
Tamo sam radio punih sedam godina, od 2009. do 2016. Ispucao sam tisuće fotografija, neke su mi genijalne, neke stvarno dobre… Ako pričamo o fotografskim web stranicama gdje sam slao fotke, kriteriji koliko su one dobre se razlikuju od stranice do stranice, ali ja sam zadovoljan sa svim fotkama koje su snimljene.
Ono što mi je zanimljivo je da si radio pred jednim praznim zidom. To me podsjeća na slikarski pristup. Imaš ispred sebe neku praznu površinu i moraš ju nekako ispuniti. Ti si tom slikarskom sindromu pristupio fotografski.
Da, taj zid je bio jedan jedini savršeno očuvan i odlične boje. S dvije strane je dopirala bočna svjetlost, kroz prozor i vrata… zato sam sve radio pred tim zidom.
Nikad nisi imao svoj prostor za rad, neki atelje, to je uvijek neki drugi, posvojeni prostor. Tvoja ideja nije da doma imaš atelje, neki ‘staged’ prostor?
Zapravo i ne jer u takvom prostoru ne bih mogao dobiti tu atmosferu, bila bi malo fejk i umjetna. Inače bi doma radio, zašto ne. Uvjeti bi bili definitivno bolji, ali jednostavno ne bi bilo te atmosfere koju sam ja želio na tim fotkama.
Ti si tome otprilike pristupio kao da je sve filmski set…
Recimo. Imao sam viziju kako sve treba izgledati, ali trebaš nekoga da ti pomogne. Istina, to nisu kopirane scene iz nekih priča i filmova, ali da, to je ‘neka scena’ u filmskom smislu. Na kraju, TwinPeaks mi je uvijek bio inspirativan po nadrealnom, mračnoj atmosferi.
Počeo si s koncertnom fotografijom, radio s koprivničkim bendovima pa me zanima ta razlika u pristupu kad radiš u kući i imaš vremena postaviti scenu, a na koncertu to i nije baš tako.
Nije jer bend dođe i ode. Meni je bilo fantastično raditi s koprivničkim bendovima jer sam obožavao njihovu mjuzu (Overflow, Bugs, Don’t, RunningParty, Analna Psorijaza, Dorothy’s Knees), svi smo se dobro slagali, uživao sam se družiti s njima i to je zapravo bilo jedno prijateljstvo. Visili smo na probama, cugi, tulumima… Imam hrpu fotki s druženja… Što se tiče koprivničke scene 90-ih, mislim da imam najviše fotografija.
Da, čini mi se da zato i u kući radiš brzo… to je ostalo od tog koncertnog pristupa.
Da, neke koprivničke ili hrvatske bendove sam imao prilike fotografirati cijeli koncert, biti s njima prije svirke što je zanimljivo, ali i poslije koncerta, tonske probe, njihove probe doma u podrumima… Za strane bendove je stvar bila drugačija. Prvo, trebaš akreditaciju, ne možeš samo upasti s torbom s dva aparata i hrpom objektiva, treba ti dozvola. Zahvaljujući glazbenim emisijama koje sam u to vrijeme radio na koprivničkim radijskim postajama, dobio sam akreditaciju. U emisiji bi najavljivao koncerte, eventualno dijelio karte pa su promoteri znali za mene i to mi je omogućilo da fotkam Nirvanu, Ramonese, SexPistolse… Na tim koncertima je većinom dozvoljeno fotografirati prve tri pjesme ili prvih desetak minuta, a na pozornici je za to bila napravljena posebna rasvjeta i blicanje je bilo zabranjeno. U tih desetak minuta trudiš se uhvatiti što više, što bolje. Nakon toga, to je to.
E sad, na tom tragu, osim što si krenuo koncertno, krenuo si i analogno. Danas smo svi navikli na to da okinemo fotku, odmah ju vidimo i znamo da ju kasnije možemo popraviti… Koji je bio mind set na koncertu, imajući to u vidu.
Probaj si zamisliti. Dođeš na koncert. Imaš jedan ili dva filma i imaš deset minuta. Imaš akreditaciju, dva fotića, dozvolili su ti da se muvaš u posebno ograđenom prostoru ispred pozornice i nitko ti ne smeta. Imaš negativ i nemaš pojma što si snimio, a nema mjesta za pogrešku. Za neke bendove znaš i da ih više ne bude i da ne bude prilike opet to snimiti. Trenutak, kut, neki pokret, neka kosa preko lica, to je to, ali ako to fulaš, možeš sve baciti u smeće. Imaš jednu šansu i 36 fotografija na jednom filmu.
To je coolfeeling zapravo, da ne znaš što si napravio dok ne dođeš doma i razviješ film.
Sjećam se da sam drhtao kad sam se vratio s koncerta Nirvane. Imao sam samo jedan negativ, 36 fotki, a par je još otišlo i na predgrupu Melvins jer sam bio uvjeren da ću Nirvanu fotkati još godinama, a na kraju im je taj koncert bio jedan od posljednjih. Uglavnom, dođeš doma, staviš film u dozu, naliješ razvijač… Dakle, hoću li zeznuti u procesu, ne sjećam se je li to bio baš novi razvijač, možda je pretopli, prehladni, mogu oštetiti film… Na svu sreću, ispalo je s većine tih koncerata uvijek po desetak fotografija.
Službeno obrazovanje za fotografiju nemaš, intuitivno si svjestan nekih stvari, a druge si naučio s iskustvom.
Kao klinac sam ispucao stotine filmova dok nisam shvatio kako snimati, što je važno na fotografiji, a onda opet i na kojoj fotografiji. Neke su stvari važne uvijek, bila to dokumentarna, sportka ili umjetnička fotografija. Mislim da obrazovanje nije nužno, moraš imati i nekifeeling za to. Na kraju krajeva, radio sam kao dopisnik za razne listove i novine i shvatio na što treba paziti. S novinama je slično kao i s koncertom. Snimaš prilog za novine i tek kad razviješ film vidiš što si snimio i moraš paziti jer to mora taj ili drugi dan ići u novine.
Kako ti je uopće palo na pamet da počneš fotografirati?
Tata mi je kupio fotoaparat. Bio sam jako mali, trinaest godina. Dobio sam ovaj ruski fotić, 6×6 format, imam ga još uvijek. Imam sve svoje stare fotoaparate, prodao sam samo jedan Zenit. Uglavnom, bio sam kao klinac opčinjen s tim da nešto snimim, dok smo se igrali ili svatove…
Imao si malo izložbi. Zašto?
Ne znam, nije me to nikad držalo. Prvu izložbu sam imao 1994. u Žutom dućanu i to je bila izložba koncertnih fotografija, poslije toga u Varaždinu, Đurđevcu, male izložbe na kojima sam sudjelovao. Kasnije sam izlagao na tim fotografskim stranicama, a izložbe su bile većinom vani, u Danskoj, u Šangaju, neki radovi su u trajnom postavu u Portugalu…
Ali imam dojam da ti do svega toga nije posebno stalo?
Nije mi stalo. Ne znam, jednostavno sam takav. Jednom prilikom su fotografije bile izložene i u knjžnici, na DORF-u uVinkovcima.. Ne znam, takav sam. Zadovoljan sam zbog toga što su fotografije na toj stranici 1x jer je to najbolja stranica za fotografije u cijelom svijetu i zahvaljujući tome su fotografije bile u Danskoj, Šangaju, Portugalu u Muzeju fotografiraja…
Jesi li nekad dobio želju otići na te izložbe?
Da, ali ne volim putovati. Ne volim se micati iz Koprivnice.
Pratiš li još uvijek što se događa u svijetu fotografije, što rade drugi fotografi?
U zadnje vrijeme baš i ne. Jedno vrijeme sam stalno pratio sve, uvijek mi je bilo drago pratiti te kurirane stranice gdje nije samo tako objaviti fotografiju, tamo stvarno vidiš vrhunske autore. Lako je fotke dizati na društvene mreže, Instagram, to me ne zanima.
Imaš li stav o tome koja je budućnost fotografije kao umjetnosti, kao medija?
Instagram je društvena mreža, aplikacija, ali čini se da ljudi i dalje vole gledati fotografije. Imam i ja Instagram, a volim tamo pogledati i fotografije od nekih fotografa, ali fotografije, znači ne tko je što jeo. Ako mi netko tamo servira što je večerao, to me ne zanima. Volim pogledati dobru fotku. Mislim da fotografija nije ugrožena. Sve što se dogodi, povijesno, sportsko, dokumentarno, u prirodi, svaka vijest, sve uvijek poprati fotografija. Međutim, ta fotografija mora imati neki x faktor, biti privlačna. Jedno je škljocanje, drugo je fotografija.
Sve arhiviraš, sve i svašta imaš sačuvano. Zašto sve čuvaš?
To me veže za jedan dio mog života. Čuvam stvari stare i do četrdeset godina.. muzičke časopise, foto časopise, knjige, ploče, kazete, čak možda i neke majice… Po tome se sjetim nekih događaja iz života. Uzmem neku ploču pa se sjetim da sam ju kupio u knjižari, prije škole i da nisam tri dana kupovao sendviče da kupim tu ploču. To povezujem i s nekim prijateljima kojih više nema, zato to čuvam.
Misliš li da ćeš opet raditi?
Mislim da da. Čini mi se da sam napravio dosta od onoga što sam htio, bojim se da od koncertne i rock fotografije to to jer većine tih bendova više ni nema, ali tko zna. Sve ovo drugo, ako osjetim potrebu, naravno, oprema je tu.
Dakle, možda ćemo vidjeti i neku izložbu?
Moguće je. retrospektiva svjetski nepoznatog autora (smijeh). Trenutno me veseli suradnja sa Zvonimirom Haramijom Hansom. On zna što ja radim, ja znam što on radi, rock’n’rollmjuza je pokretač svega pa mi je došla ideja da on preboja, da napravi neku svoju slikarsku intervenciju na mojim crno bijelim fotografijama. Tek smo na početku, ali nešto se radi.
