Larissa i Dora Kalaus (24) sestre su blizanke iz Križevaca. Prošle su godine igrale u rukometnoj reprezentaciji te su osvojile brončanu medalju na Europskom prvenstvu u rukometu za žene.
– Za rukometašicu u Hrvatskoj osvajanje medalje na Europskom prvenstvu činilo su nemogućim. Prijašnji rezultati reprezentacije, nedaće koje su nas zatekle, ali i gotovo nepostojeća podrška prilikom odlaska na natjecanja djelovali su kao nepremostiva prepreka – kazala je Larissa.
No uz mnogo odricanja i strpljenja stigle su do ovog velikog uspjeha, a medalja koju su osvojile dokaz je da se sav trud, rad i upornost isplate.
– Ta medalja predstavlja sav potencijal i sve mogućnosti ženskog rukometa, ali i sporta općenito, ako se u njega vjeruje i s vremenom ulaže. Mi smo kao reprezentacija krenuli iz nule, samo s vjerom i motivacijom da možemo bolje i nakon nekoliko godina vratilo nam se sve što smo uložili. Vjerujem da u našem sportu ima puno potencijala i talenta, samo treba raditi i vjerovati u ono što se radi – kazala je Dora.
U prošlosti su im najveću podršku pružali bliski ljudi i obožavatelji rukometa, no danas imaju podršku cijele zajednice.
– Prije smo imale podrušku isključivo onih ljudi koji su nas dobro poznavali, no čini se da se situacija promijenila nakon osvajanja medalje te nam puno sugrađana zna pristupiti i reći da nisu ni znali koliko smo dobre, da čak nastupamo u reprezentaciji. To nam je jako drago i veseli nas, no najvažnija nam je podrška obitelji koja nikada nije izostala – kazala je Larissa.
Larissa i Dora već gotovo 15 godina nisu aktivne sudionice lokalne sportske zajednice, no unatoč tome ljudi u njihovim Križevcima prepoznaju ih i pružaju im konstantku podršku. Iznenadilo ih je i kada su ih počeli prepoznavati nepoznati ljudi na ulici i čestitati im.
Osim što su vrhunske sportašice, djevojke su završile i studij psihologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.
– Psihologija je bila moja velika želja i jedini izbor na sva tri fakulteta, a Dora je razmišljala i o studiranju strojarstva, naftnog rudarstva i nekih drugih studija, no to ne bi mogla kombinirati s rukometom pa se i ona odlučila za psihologiju – kazala je Larissa.
Naposljetku su se obje odlučile na studij psihologije zato što su smatrale da je to kvalitetan studij uz koji mogu i igrati rukomet. Svjesne su da će se cijeli život dodatno educirati jer psihologija je mlada znanost podložna promjenama pa će se i one morati konstantno usavršavati.
– Psihologija i sport jako su povezani, kroz rukometnu karijeru često smo se susretale sa sportskim psihologom, kasnije smo na fakultetu slušale predavanja iz sportske psihologije. Bez problema možemo povezati sport i psihologiju jer imamo znanja u oba područja – objasnila je Larissa.
Dora je pisala i diplomski rad na temu sportske psihologije, povezivala je ono što je svakodnevno viđala na terenu s konstruktima iz psihologije. Larissa je proučavala pamćenje nakon moždanog udara što spada u domenu neuropsihologije koja ju jako zanima.
Larissa se nakon šest godina u Zagrebu vraća u rodni kraj jer sljedeće sezone planira igrati za Rukometni klub Podravku, a Dora još uvijek nije odlučila hoće li ostati u Hrvatskoj, igrati domaću ligu i tražiti posao u struci ili otići u inozemstvo i okušati se u profesionalnoj rukometnoj karijeri.
– Kao psiholozi moramo odraditi je godina dana vježbeničkog staža i to nam je svakako u planu da se jednoga dana možemo negdje zaposliti ili otvoriti svoj posao – kazala je Larissa.
Larissa i Dora uspjele su spojiti izazovnu sportsku karijeru i studiranje na vrlo zahtjevnom fakultetu, a sigurno smo da će nas u budućnosti iznenaditi i brojnim drugim uspjesima.
