Koprivnička knjižničarka Božica Anić svakodnevno je na usluzi zaposlenicima Muzeja grada Koprivnice, ali i širem krugu korisnika muzejske knjižnice. Budući da je riječ o osobi koja svakodnevno zubu vremena izmiče vrijednu knjižnu građu, nismo mogli zanemariti činjenicu da s prvim danom 2019. godine odlazi u zasluženu mirovinu.
– Sjećam se svog prvog radnog dana u Muzeju u koji sam došla 1997. godine iz đurđevačke knjižnice. Čim sam zakoračila u njegove prostorije, počeo je opsežni rad na skupljanju, sistematiziranju, katalogiziranju i očuvanju građe rasute po svim kutcima ove ustanove. Knjižničarenje ovog tipa mukotrpan je posao, ali istovremeno pruža neizmjerno zadovoljstvo, jer radeći ga, stječete znanja, ali, što je važnije, omogućavate korisnicima bogaćenje spoznajama – kazala je Anić vadeći iz koverte fotografiju.
Na njoj je prije 20-ak godina ovjekovječena prostorija u kojoj smo tog trenutka razgovarali. Ona je dokaz kakav su je nered i zapuštenost dočekali prvih dana na radnom mjestu u Muzeju. Osim toga, fotografija je dokaz koliko je truda uložila ne bi li razmrsila sve te silne riječi i rečenice koje su se nalazile u nesistematiziranoj i razasutoj građi.
– Ma daleko je to do okončanja posla. Osoba koja će me na ovom poslu naslijediti dolazi u svojevrsni pogon u kojem nema ni minute odmora. Svakodnevno na našu adresu dolazi po nekoliko stručnih časopisa i knjiga. Sve ih treba uredno zbrinuti, a istovremeno skrbiti o staroj građi koju nagriza vrijeme – objašnjava naša sugovornica vodeći nas u prostoriju u kojoj se nalaze police s neprocjenjivim blagom.
Prelazeći rukom po ukoričenim papirima otkriva nam da se nalazimo u odjeljku u kojem su pohranjene koprivničke novine. Zahvaljujući njenom profesionalnom angažmanu, brojni primjerci, među kojima je prvi broj Glasa Podravine tiskan 21. veljače. 1950, spašeni su od potpune devastacije. Nažalost, dodaje, neke od tiskovina završile su na otpadu jer su bile do te mjere uništene da ih se nije moglo spasiti.
– Kad sam došla u Muzej, spašavanje novina bio je moj primarni posao jer njima je najviše prijetilo uništenje izazvano nebrigom i vlažnim zidovima ove stare zgrade. Primjerak po primjerak, list po list, sve je mikrofilmirano, restaurirano i potom digitalizirano – kaže nam Anić i razuvjerava nas da se novine ne prestaju čitati kad mine njihova dnevna ili tjedna aktualnost.
Brojni povjesničari svoja istraživanja započinju otvarajući stare brojeve tiska, jer oni su vrelo informacija, polazišna točka brojnih znanstveno-detektivskih radnji koje će rekonstruirati prošle događaje, živote slavnih i zaslužnih.
Pokazujući nam police pune publikacija, govori da je ideja o formiranju ove specijalne knjižnice, koja se uvelike razlikuje od narodnih knjižnica, postojala još za osnivača muzeja Leandera Brozovića.
– Muzej je otvoren 1951. i od tada u njegove prostorije osnivač neprestance donosi vrijednu knjižnu građu koju je podijelio na zavičajnu i stručnu zbirku. Taj osnovni koncept podjele zadržan je do današnjeg dana – upoznaje nas Anić i naglašava da je zavičajna zbirka jedinstveno blago s kojim su upoznati europski znanstvenici.
Baš nedavno, priča ona, na vratima muzejske knjižnice pojavio se povjesničar iz Češke sa zahtjevom da prolista dio zavičajne zbirke. Zanimala ga je građa koja se odnosi na glumca Zvonimira Rogoza.
– Dolaze nam znanstvenici iz drugih hrvatskih gradova, a ponajviše Zagreba. Uglavnom, brojni znanstveni radovi u potpunosti ili djelomično koristili su ovu građu koju gledate na policama – tvrdi Anić i pokazuje dokumente nastale tijekom 19. i do sredine 20 stoljeća, a tiču se ovdašnjih udruga poput Prekodravca i Domoljuba, Gradskog poglavarstva i drugih institucija. Tu su i privatne biblioteke Mihovila Pavleka Miškine, Ivana Sabolića i Vladimira Malenčeca.
Na naš zahtjev da nas iznenadi nekim vrijednim dokumentom, novinama ili knjigom, s velikom pažnjom pokazuje statut Grada Koprivnice iz 1752.
Na upit o dojmovima s kojima odlazi u mirovinu, kaže da joj je bilo lijepo raditi, ali da u mirovinu odlazi pomalo razočarana odnosom političara prema struci.
– To moje nezadovoljstvo proizlazi iz djelovanja nacionalnih političara koji knjižničarskoj struci žele nametnuti neživotan i degradirajući zakon. Bolje mišljenje nemam niti o lokalnim moćnicima. Oni pak ne shvaćaju što čine kada govore da će nakon mog umirovljenja ukinuti ovo radno mjesto, odnosno da će jedan knjižničar brinuti o građi više specijalnih knjižnica. Takva namjera nije u koliziji sa zahtjevima struke, a kao rezultat odluke imat ćemo knjižničnu građu nedostupnu znanstvenicima i građanima – smatra.
Njen je stav da politika općenito ne razumije, bar ni na intuitivnoj razini, vrijednost kulture i dosege institucija u kulturi.
– Svima njima kultura služi samo kao ukras. Čim se pojave prve naznake gospodarske krize, odmah se late škara kako bi rezali, kratili i nestručno prekrajali po toj djelatnosti. Stoga se pitam, ako je kultura toliko nevažna, zašto se dansku kraljicu, razne premijere i ugledne uzvanike odvodilo u Galeriju Hlebine i Muzej grada Koprivnice, a ne, recimo, na gradski stadion – konstatira knjižničarka te zaključuje da je odnos politike prema gradskoj memoriji, što jest građa ove specijalne knjižnice, na razini nipodaštavanja i banaliziranja.
– Kad neki budući političari shvate što su njihovi prethodnici učinili muzejskoj knjižnici uskraćivanjem knjižničara koji bi u ovim prostorijama radio puno radno vrijeme, možda će biti prisiljeni zaposliti i dvije osobe koje će spašavati vrijedne knjige, dokumente i novine – zaključila je Anić i zamolila kulturnu javnost da ne dozvoli ovako ophođenje spram naših kulturnih vrednota.
