Darko Markić osim slikarstvom bavi se i pedagoškim radom kao nastavnik likovne kulture, a prošlu subotu je u AK galeriji zajedno sa Zvonimirom Haramijom Hansom otvorio seriju pop-up izložbi pod nazivom Izložba prije izložbe, na kojoj članovi Ateliera Koprivnica predstavljaju svoj rad i to bez čekanja prilike da se radovi poslože u neku konkretnu seriju.
– Bavim se likovnim odgojem, slikarstvom i politikom, a poslovi čak pomalo sežu i u poljoprivredu. S obzirom na to da sam rođen u Vukovaru i došao ovdje 1991. godine tijekom tog nesretnog rata kada smo jedva živu glavu izvukli, brzo sam počeo shvaćati kako se ljudi ovdje ponašaju i što su im prioriteti. I onda dok sam malo odrastao, ljudi su mi rekli- ako nemaš gorice nisi Podravac. Radi se vino, posadio sam orahe i tako uživam – rekao je Markić u RGP-ovoj Coolturnoj ispovjedaonici Dragane Pandže.
U petom razredu naslikao je svoje prvo ulje na staklu
Da se želi baviti slikarstvom, Markić je otkrio zapravo vrlo rano i to u petom razredu osnovne škole kada je naslikao svoje prvo ulje na staklu inspiriran naivom koja ga je fascinirala otkad ju je ugledao.
– Nakon toga sam uspio nagovoriti tatu i mamu da mi kupe staklo, boje, kistove i sve potrebno za takav rad i počeo sam slikati. Nakon deset tih stakala u roku dva ili tri mjeseca, imao sam izložbu u izlozima Knjižnice i čitaonice Fran Galović, a otvorio ju je moj tadašnji razrednik Dražen Ernečić. Dvije godine kasnije, u sklopu proslave Dana općine Koprivnički Ivanec, izloženo je mojih 30-ak radova. Općini sam tada poklonio jednu sliku koja je i danas tamo i to me jako veseli – prisjetio se Markić.
Dodao je da je imao sreću što je tako rano znao što želi i tako je nakon osmog razreda upisao Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn u Zagrebu.
Na prijemnu na ADU bio je prvi
– Na prijemnom ispitu postigao sam relativno visoko 27 mjesto od 128 kandidata. U toj školi sam stekao sva formalna znanja, nisam nikada išao na neke posebne pripreme, jako sam puno crtao i učio, bio sam predan tom poslu i školi. Nakon srednje škole najlogičniji slijed mog obrazovanja bila je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu. Poznato je da je ADU jedna od najznačajnijih škola u Europi koja prima izrazito probranu klijentelu studenata. Prijavljuje se 600-tinjak kandidata, a prima ih se 30-ak. Izrazito je velika konkurencija, neki pokušavaju i nekoliko godina, neki nakon sedam ili osam godina već i odustanu. Imao sam sreću da sam jako rano odabrao svoj poziv i na prijemnom ispitu bio sam prvi i to mi je nosilo jako lijepu reputaciju od početka te beneficije i pogode što se tiče stipendija. Slikarstvo je oduvijek bilo to što sam želio i još kad sam bio prvi na prijemnom, rekao sam da mi je samo nebo granica – objasnio je Markić.
Smatra da je Akademija dobro mjesto da se osoba, odnosno umjetnik, filtrira i okuša se u raznim stvarima, maksimalno eksperimentira kako taj cijeli proces ne bi trebao prolaziti kasnije.
– Imao sam profesora koji su me krajnje inspirirali i vodili, ali kako se profesori smjenjuju iz semestra u semestar, iz godine u godine, predmeta u predmet, tako se i ta ljubav smjenjivala, tako je i Darko malo lutao, ali to je normalno. Zato i postoji Akademija. Nakon diplome na vas gledaju kao na gotovu osobu i gotovog umjetnika koji sada treba krenuti na scenu pa je dobro da sam ja to sve prošao tijekom studiranja. Uzori su se mijenjali – počeo sam s uzorima u naivi, ali oni mi danas ne znače praktički ništa, čak i neki od prije godine dana nisu aktualni, nemam ih. U nekakvom sam stažu i godinama kad trebam postati uzor, vjerujem da jesam, nemam uzore, ali pratim sve što se događa u sferi slikarstva – kazao je Markić.
I nakon Akademije Markiću su stvari išle prilično glatko, imao je menadžera, prodavao slike, izlagao na raznim izložbama.
– Značajne su bile one skupne žirirane izložbe na kojima se prima jako filtrirani i određeni broj ljudi, po kvaliteti i slikarskoj tematici. Najznačajnija samostalna izložba do sada bila je u CEKAO galeriji u Zagrebu, gdje je moj tadašnji menadžer sve organizirao, a ja sam došao baš onako kao vani – gospon slikar je došao. Samo sam se pojavio, nisam morao apsolutno ništa. Značajna mi je bila i moja prva samostalna izložba u Galeriji Koprivnica – naglasio je Markić.
Vanjsku motivaciju umjetniku donosi menadžer
Smatra da bi slikarstvo trebalo biti kao i bilo koja druga grana umjetnosti – glazbena, plesna, dramska, filmska.
– Sam slikar može slikati, biti savršen i genijalan, ali on će u toj svojoj genijalnosti sam umrijeti, a cilj je da se za njega zna. Ne zbog njega, nego da se zna zbog općeg razvoja kulture. Bilo je jako puno slikara kroz povijest umjetnosti koji nisu bili poznati za vrijeme svog života, a koji možda ni danas još nisu poznati i to trajno oštećuje kulturu. Tragedija je da jedan akademski slikar, ili bilo koji drugi umjetnik, ne radi. A neće raditi ako izgubi motivaciju, onu unutarnju i vanjsku koju donosi menadžer. Kad se te dvije spoje, nema više granica – napomenuo je Markić kojeg publika najviše prepoznaje po borbenim avionima i pit bull terijerima.
Već pri kraju akademskog obrazovanja, naslikao je nekoliko borbenih aviona i pasa.
– Ne znam jesu li avioni povezani s ratom, to mi nekako zvuči površno. S druge strane psi me ne fasciniraju zato jer su borbeni, već zato što su oni napravljeni kao američki psi, koji kao i Amerika simboliziraju pojavu, dakle jedno čudo od psa. U tim fascinacijama igra je slučaja da mi se to i dopalo. Naslikao sam nekoliko slika i moj menadžer je došao na završnu izložbu 2005. godine. Kad je vidio rekao je da u to vjeruje, da mu se sviđa i da želi to plasirati na tržište. To bih radio ovako i onako. To je najveća privilegija – da slikam što želim, a ne po narudžbi – istaknuo je Markić.
U 10 godina naslikao je 600-tinjak slika borbenih aviona i pit bull terijera
Kazao je da je u 10 godina naslikao 600-tinjak takvih slika. Napomenuo je da se ipak s vremenom tržište zasiti, a kod umjetnika dođe do svojevrsnog zamora i tad ništa ne funkcionira.
– Učili su nas da jedan ciklus mora biti eksperimentalno slikarstvo. Važno je napraviti 10-ak radova, nikome ih ne pokazati, odabrati samo jedan, najbolji i njega pokazati. Meni je tada Marijan Špoljar rekao sve i svašta, nastavio sam eksperimentirati. Došao sam do ciklusa koji sam prikazao u AK galeriji. Mala platna preteća su velikom platnu, gotovo jednako izgledaju, ali dok su jedna pored drugog govore drugi kontekst. Na slikama se nalaze krošnje stabala koje podsjećaju na nešto kinesko, japansko, zen i lepršavo – objasnio je Markić.
Cilj mu je oduvijek bio u godini dana naslikati 100 slika, što mu dosad nije pošlo za rukom, ali nekako mu se čini da bi mogao ove godine.
– Radim od do. Svaki slobodni trenutak provodim u svom ateljeu. Na prvom mjestu mi je obitelj, moje dvije kćeri i supruga. Dok se obitelj zadovolji, onda po potrebi na red dolazi atelje, stranka, priroda, odnosno gorice, a odem i pecati – zaključio je Markić.
