- Čudimo se što nam klinci slušaju glazbu i pjesme koje dolaze iz susjedne države jer kao naša je naspram njihove puno kvalitetnija. Ma kvaliteta novih pjevača nije ni blizu onih koje ste spomenuli – kaže Sabolek
Rijetki su konzumenti pjesama hrvatske estrade kojima je poznato ime Zlatko Sabolek. Riječ je o stihoklepcu koji živi u Peščeniku u Općini Sokolovac, a kojem se i danas klanjaju brojni izvođači.
Pisao je pjesme za Mišu Kovača, Željka Bebeka, Duška Lokina, Jasnu Zlokić, Severinu, Daniela, Senada od Bosne ili Senu M, Jasmina Stavrosa, Zdravka Škendera te mnoge druge čija je publika uglas pjevala njegove pjesme i na mig izvođača dizala ruke gore.
Kvaliteta nekad i sad
S obzirom na klijentelu s kojom od rane mladosti ima posla, rekli biste da čovjek vozi Mercedes, živi u kući čijim dvorištem dominira bazen poput onog na Cerinama i u svakoj drugoj rečenici spominje s kim je i za koga sve pisao. Suprotno takvoj predrasudi, Sabolek živi u mjestu u kojem je smješteno tek nekoliko obitelji. Kuća je tipično seoska i ni po čemu ne otkriva da u njoj živi čovjek koji je nerijetko sjedio ili sjedi za stolom s ljudima koji pune koncertne dvorane. Piše i danas, ali dodaje da aktualna estrada po kvaliteti nije niti sluga onoj prije kojeg desetljeća.
Lančani sudar, Dolazak Titanica u njujoršku luku i Berba patlidžana imena su slika koje smo po stilu slikanja samovoljno okarakterizirali kao nagruvani minimalizam
– Čudimo se što nam klinci slušaju glazbu i pjesme koje dolaze iz susjedne države jer kao naša je naspram njihove puno kvalitetnija. Ma kvaliteta novih pjevača nije ni blizu onih koje ste spomenuli – kaže Sabolek iz kojeg smo više sami izvlačili riječ, nego što je sam govorio o svom stihoklepačkom zanatu.
Nije nam želio otkriti sočne detalje izvođača koji pjevaju njegove stihove, ali je jednu osobu izdvojio kao onu koja ostavlja na svakoga dojam. Vjerovali ili ne, ali riječ je o Senadu od Bosne koji je mlađoj publici poznat kao Senna M.
– Taj je čovjek sasvim prizeman, uvijek je bio otvoren za nove ideje, bilo da se radilo o novom zvuku, pristupu snimanja spotova ili nečem trećem. Koliko mi je poznato, otišao je iz estrade i uspješno se bavi proizvodnjom snimateljske opreme koja je izuzetno tražena čak u Hollywoodu.
Upitavši ga kako su mu pjesme došle do poznatih estradnjaka, kazao je da mu je na tom putu pomogao Đorđe Novković. Poslao mu je nekoliko svojih pjesama od kojih je jedna došla do Miše Kovača. Od tada pa do danas postao je traženi stihoklepac. Zanimljivo je da Sabolek najviše voli slušati heavy metal, poglavito Slipknot, a prolazi mu i Metallica te AC/DC.
Nakon kratkog druženja sa Zlatkom Sabolekom razgovor smo zapodjenuli s Indigom. Ustvari, riječ je o istoj osobi samo što se Zlatko bavi stihovima, a Indigo slikarstvom. Ne bilo kakvim slikarstvom, nego onim vrijednim pažnje likovnih kritičara. Iako samouk, Indigo u sebi nosi poseban senzibilitet za kompoziciju, odnos boja te za sadržaj nad kojim nadvladava forma.
U njegovim radovima možete naslutiti rukopis pop arta, suvremenih slikara minimalizma kojima je odnos kolorita od primarnog značaja. Tvrdi da ne istražuje druge umjetnike, nego da mu je namjera biti svoj i originalan. Volim brojne umjetničke pravce, osim hlebinskih naivaca, otkriva nam naš sugovornik.
– Doista se nisam bavio detaljnim proučavanjem slikara niti tehnika, sve sam učio u hodu i iz sebe. Slikam za sebe, a to što su boje na radovima usklađene, kako kažete, proizlazi iz moje intuicije – objasnio nam je Indigo čiji snažni koloriti tvore jednosložnost kakvu rijetko postižu i sami akademski slikari.
Čak su i nazivi slika, ulja na platnu, nešto što ne ostavlja promatrača ravnodušnim. Lančani sudar, Dolazak Titanica u njujoršku luku, Berba patlidžana imena su slika koje smo po stilu slikanja samovoljno okarakterizirali kao nagruvani minimalizam.
Nije prodavao slike
– Potpisujem se na slike, ali ne navodim godinu njihova nastanka jer radove smatram bezvremenskim – kazuje nam Indigo koji je, kako kaže, sa slikarskim cirkusima počeo još prije pohađanja osnovne škole.
Do sada nije prodao niti jedno svoje slikarsko djelo jer ga nikada nikome nije nudio. Čak ne zna niti koliko bi tražio za sliku kad bi se netko istinski zainteresirao za rad. Voli da su sve uz njega, smještene u njegovu domu, u improviziranom depou prekrivene plahtama.
– Nemam atelijer, slikam gdje mi dođe i kad mi dođe. Peščanik je meditativno mjesto kojem jedino pokoji traktor da naslutiti da ne živim na potpunoj osami. Platna koja sam napinjem ispunjavam bojama i likovima u dvorištu, na livadi, u kući… Sve je to moja radna soba – ističe Indigo koji posjeduje 50-ak radova.
Slikarsku kreaciju započinje skicom, a potom je prekriva kistom natopljenim bojama. Razgovarajući o motivima, točnije o radovima u kojima dominiraju aktovi, kaže da slika žene i muškarce, žene sa ženama, muškarce s muškarcima i da nije opterećen rodnim i spolnim odnosima koji zaokupljaju hrvatski puk.
– Imam rad na kojem sam naslikao vjenčanje dvojice muškaraca – kaže Indigo kao nešto što je samorazumljivo u hrvatskom društvu iako je to daleko od onoga što živimo.
Prije nego smo se rastali otkrio nam je da pjesmama podilazi publici, a da je u slikarstvu beskompromisan i provokativan.
