Ivica Jurenec: Podravci nisu ‘Dudeki’, valjda će nove generacije preuzeti odgovornost!

Prije svega, čestitke na Medalji Grada, ona dolazi uoči proslave 667. rođendana
Koprivnice. Ona vam je dodijeljena za iznimne zasluge u području promicanja
vrijednosti Domovinskog rata, ali i radu s braniteljima i braniteljskim udrugama.
Koliko je danas teško brinuti o populaciji koja u javnosti često izaziva podijeljene
osjećaje? Kad biste morali opisati u nekoliko rečenica, pa i generalizirati, kakav je
danas u Hrvatskoj status istinskog hrvatskog branitelja?


Zahvaljujem na čestitci i onima koji su me predložili te gradskim vijećnicima koji su to izglasovali, kao i mnogobrojnima inim čestitarima proteklih dana, ali (bez lažne skromnosti) u to je priznanje, samo kroz doskora desetogodišnje djelovanje Odbora za branitelje (jer je moj angažman postojao i prije toga te paralelno i uz to, kroz projekte udruga pa i mimo udruga i sustava, kroz pomoć suborcima u ostvarivanju statusa i prava), utkan rad i rat mnogih drugih, a posebno bih izdvojio sve dosadašnje članove Odbora za branitelje Gradskog vijeća Koprivnice te među njima one najistaknutije i s najdužim stažom u Odboru i u radu oko Odbora i sa stradalnicima, dragovoljcima i braniteljima te udrugama na pokretanju niza aktivnosti vezanih uz promicanje istine o Domovinskom ratu i uloge našeg Grada i Županije, Roberta Vulića i Damira Vukovića, kao i mnogobrojne djelatnike MUP-a, MORH-a i MHB-a, ali i sve suborce iz PS Križevci, PS Koprivnica, PJP PU Bjelovar “Omege” i SJP PU Koprivničko-križevačke “Ban” te članove udruga tih postrojbi i sve moje nadređene i
podređene dok sam radio, no i one u djelovanju udruga.
Kad je riječ o stradalničkoj i braniteljskoj populaciji, neizostavno je ponajprije imati na umu njenu svekoliku heterogenost iz koje proizlazi dobar dio prijepora skrbi za nju i odnosa prema njoj. Sam status stradalnika, dragovoljaca i branitelja je ipak prvenstveno formalan, a i ne postoji niti jedan istovjetan ratni put, motivacija i način odlaska u rat, kao ni vrijeme uključivanja i trajanje te vrsta i oblik ratnog angažmana. Izvan formalnih uvjeta statusa, ne postoji objektivno mjerilo “istinitosti” stradalništva, dragovoljstva i braniteljstva jer je gotovo “svakome njegova muka najveća”. Doduše, porazna je činjenica kako se često prema toj populaciji medijski pa i politički te čak i zakonski nastupa nepravedno i negativistički, ali za to su dobrim dijelom krivi i odgovorni i sami pripadnici te populacije, bilo činjenjem ili još češće nečinjenjem, sve do prihvaćanja (prljavih) kompromisa i sinekura.
Našalim li se, grubo – naravno, kad bih baš morao opisati u nekoliko rečenica ili riječi, pa i generalizirati, kakav je danas u Hrvatskoj status istinskog hrvatskog branitelja, odgovorio bih riječima koje sam prvi put čuo od jednog našeg generala, koji ih je često uporabljao pri našim susretima, opisujući nas obojicu kao vojno-redarstveni otpad – ironično, sarkastično i cinično, istodobno. Osjećaji kako i ne bi bili podijeljeni jer se još uvijek ne vidi to svijetlo na kraju tunela za koje se ginulo, a i ne nazire se ni ta obećana svijetla budućnost. Naprotiv!

Vratimo li se na prvo pitanje, je li moguće objasniti koji su razlozi zašto se u medijima na sam spomen branitelja – dobar dio nacije dijeli. Dok ih jedni vide kao temelj države i najzaslužnije za neovisnost, drugi pak ističu kako imaju previše prava i ‘stalno nešto traže’. Jesu li i to neke ‘dvije Hrvatske’? Zašto je to tako?

Podjela je uvijek bilo i uvijek će biti, kao i različitih mišljenja, ali upravo smo i za tu i zbog te demokratske (ne)mogućnosti uvučeni u nametnuti nam obrambeno-oslobodilački rat, koji je bio častan i pravedan, kako i koliko to bilo koji rat može biti, s obzirom na stradanja i razaranja pa i pojedinačne zločine ili/i zločinačku ideju suprotne strane i njenu djelomičnu realizaciju, od koje dio njene vlasti, politike i dio javnosti ne odustaje ni dandanas.
Kad radite za poslodavca, opravdano očekujete i satisfakciju, kroz pravednu plaću, a na kraju i mirovinu. Kad ratujete za narod, domovinu i državu, opravdano očekujete da će svima njima pa i vama i vašima biti bolje i da će (te) biti bolji pa i doživljavate sve izboreno kao svoje dijete, koje može i grubo razočarati ne uzvrativši vam jednakom mjerom i pretvoriti se u delinkventa, navlastito niste li dovoljno predano radili na njegovom odgoju i obrazovanju, a upravo to smo napravili braneći i oslobađajući hrvatske zemlje te nastavljajući raditi u policiji i vojsci sve dok nam nisu skinuli puške s ramena i kad je već bilo prekasno za bilo što, ne vodeći dovoljno računa što se i kako događa s našim djetetom, odnosno Hrvatskom i hrvatskim društvom, domovinom, državom i narodom.
Najporaznije od svega toga je posljedično iseljavanje mladih (i stari(ji)h), demografski slom i prihvaćanje narativa onih koji nikad nisu htjeli neovisnu Hrvatsku, negirajući joj čak i pravo na samo postojanje (državnosti), na postojanje hrvatskog naroda, jezika, tradicije i kulture. Naravno, kao i kod biološke ili usvojene djece, mnogo toga je naslijeđeno, ali i stečeno od bliže i daljnje okoline, kojima su ponekad i bezumno izložena te ih naivno, obmanuto i zavedeno slijede. Sam formalni status branitelja i ne donosi bogznašto, sam po sebi, a gotovo posve drugo je pitanje stradalništva i svih vrsta i oblika ratnog stradalništva. Kad stradate ili netko vaš strada radeći za poslodavca, opravdano očekujete satisfakciju od poslodavca, od krive i odgovorne osobe i od osiguranja.
Kad stradate ili netko vaš ratujući za narod, domovinu i državu kao poslodavca, jednako tako je opravdano očekivati da se isti pobrinu za vas i to se manipulativno u dijelu javnosti smatra privilegijama, istodobno bezobzirno zaboravljajući da ste se svojedobno deprivilegirali od bilo kakvog svog normalnog života i života vaših bližnjih, od obitelji, od mladosti, od zdravlja pa i samog života – doslovno i za sve ostale, a ne samo za sebe i za svoje. Ne postoje dvije Hrvatske, nego najmanje onoliko koliko je i političkih Hrvata, ako ne i više, jer svi smo mi “stručnjaci” i “izbornici” te imamo svoje subjektivno mišljenje o svemu, ali to je između ostalog valjda i bit (simulirane) demokracije.
Neosporna je činjenica kako je u prvo vrijeme rata bilo “malo dobrih ljudi”, sa svim pozitivnim i negativnim konotacijama te izrjeke i njenog izvora, kao i da je Hrvatsku branila i obranila te krnju avnojevsku naposljetku i oslobodila prvenstveno mladost i “sirotinja”, jer boljih, ljepših, pametnijih i obrazovanijih te plemenitijih podrijetlom i bogatijih nije bilo ili su takvi to vješto izbjegli.

Gdje je po vašem mišljenju možda zakazao sustav i je li uopće zakazao, u brizi oko braniteljske populacije? Koji su danas njeni najveći problemi? Što mislite da bi trebalo promijeniti kako bi sustav funkcionirao?


Općenito je bilo sveprisutno nesnalaženje većine u tranzicijsko vrijeme, koje nikako da završi – uz izostanak lustracije, a nerijetko su se u tome svemu najbolje snašla i snalaze se pravodobno i iscrpno od i iz redova samih kreatora ratnog kaosa informirana i prethodno umrežena, spremna, pripremljena, pripravna i pripravljena “deca komunizma” i raznorazni smutljivci.
Najveći problem sustava je taj da uopće ne prepoznaje one najpotrebitije, odnosno one koji ne mogu, ne znaju i ne žele si (sami) pomoći, a kako vrijeme prolazi sve manje imaju i nekog svog tko bi im pomogao.
Osim toga, pravila igre se, kao i u svemu ostalom, donose i pod utjecajem interesnih skupina pa i kako bi kriminalci legalizirali plodove svog kriminala i kako bi ciljane podobne skupine i pojedinci dobili javni novac i bespovratna sredstva te modele djelovanja koji im daju trajnu prednost pred ostalima.
Na to su se, među samom tom populacijom, nadovezali i “profesionalni branitelji”, prijetvorni skribomani i manipulativni reketari, tvorci afera oko svega i svakog, častohlepni i isfrustrirani te osvetnički i maliciozno nastrojeni i nabrijani pojedinci, razni “lovci u mutnom” i “bolesnici” – kupujući i gradeći svoju bolju prošlost, sadašnjost i budućnost, veličajući sebe i svoje, ali i odričući drugima njihove zasluge i prava, usput lažući i varajući o svojoj stvarnoj ulozi i značaju te manipulirajući, skrivajući se iza neistina i tajeći pravu istinu.
Najveći problemi te populacije, uz neprekidnu stigmatizaciju, sve više zapravo postaju oni vezani uz elementarno, a to je zdravlje i starost te opća onemoćalost i preživljavanje u neimaštini i neimanju svega onog oko sebe što nas čini dostojanstvenima i na kraju života.
Pomalo smo osuđeni na ozbiljna razmišljanja o palijativi i palijativnom zbrinjavanju, ali i inače dijelimo sudbinu hrvatskog društva općenito – koje (od)umire. Ono što bi trebalo je promijeniti svijest – svih i o svemu, a tu kao da idemo unazad, a ne naprijed.

Branitelje se često po defaultu svrstava u neku od desnih političkih opcija, što je
još jedan od problema generaliziranja. Smatrate li da se danas u Saboru, Vladi ili
drugim istaknutim funkcijama može čuti istinski glas za branitelje ili ne? Zašto?

Radi se nedvojbeno o paušalnom generaliziranju i licitiranju s brojkama, odnosima, srazmjerima i postotcima, jer stradalnika, dragovoljaca i branitelja je bilo svih svjetonazora i političkih opcija pa i apolitičnih, s obzirom da se u neizvjesnom vremenu terorizma, agresije i okupacije nije radilo o pitanju suživota, nego o životu ili smrti. Ne postoji, kao što sam već rekao, objektivna definicija “istinskog” stradalnika, dragovoljca i branitelja – osim one puko formalne; pa tako ni “istinskog” glasa za branitelje jer se uvijek radi o izvjesnim javnim i političkim, ali i o zaplotnjačkim nišama i interesima, no u većini relevantnih političkih stranaka postoje i časni pojedinci, koji se bez kukavičkog relativiziranja zalažu i za stradalnike, dragovoljce i branitelje.
Za napomenuti je kako mnogi od njih nisu ni bili rođeni za vrijeme rata ili su bili djeca te je promašeno proizvoljno im dodjeljivati etikete samo zato što su određene političke opcije. Branitelji su ti koji često ne mogu i ne znaju artikulirati svoje stvarne zajedničke potrebe i interese. Uvriježeno je mišljenje dijela političke javnosti i glasača/birača da je HDZ za, a SDP protiv branitelja, da ne spominjem sve ostale lijevije i desnije od te dvije još uvijek najrelevantnije stranke, ali prava su smanjivali pa i uskraćivali i jedni i drugi, no generale su izručivali “naši”, a ne “njihovi”, ali su veleizdajnički svjedočili i dostavljali transkripte “njihovi”, koji su nekad kao bili “naši”… hoću reći, ne može se na to sve skupa gledati usko i jednoznačno.
Ne može se čuti istinski glas za branitelje jer i jedinstvenog istinskog glasa branitelja nema i ne može biti pa, usudio bih se reći, ne treba i ne smije biti (takvog jednoumlja), što ne isključuje automatski državotvornost većine branitelja i političkih stranaka.

Hrvatska je već deset godina u EU, nedavno smo ušli i u Schengen, a usto prešli smo i na famozni Euro. Jesu li to sve bile dobre odluke i jesmo li time uopće izgubili dio našeg identiteta?

Samorazumljivo je kako smo uz gubitak dijela suverenosti i neovisnosti, koje smo (kao) dragovoljno predali u ruke asocijacijama u koje smo hrlili i kojima smo težili, izgubili i gubimo dio svog identiteta u tim trenutno postojećim integracijama kojih smo članica, ali smo tom identitetu pridodali i nove ili vratili stare atribute, a što samo po sebi ne mora i ne treba biti loše, mada dnevno-politički ispada da je tako.
S tim u svezi, ne ide nam na ruku ni trenutna svjetska globalna kriza i sve vrste aktualnih kriza, kao ni svojevrsna strukturalna kriza EU, kriza Schengena i kriza Eura.


Integracije i otvaranje granica neminovno vodi i do slobodnog protoka robe, ali i
radne snage. Kakav je vaš komentar na takva kretanja koja nisu svojstvena samo
Hrvatskoj. Migracije iz država na zapad radi bolje egzistencije događaju se svugdje.

Integracije dogovaraju i uspostavljaju, na ovaj ili na onaj način, izabrane političke elite, kao i otvaranje granica, a to ponekad može biti i nedovoljno promišljeno pa i nepromišljeno te čak i pogubno, no i to je dio prastare priče o tome treba li vjerovati ili ne Danajcima (i kad darove nose) ili/i samo ne biti glupi i naivni Trojanci pa ne nasjesti na možebitnu obmanu, prijevaru, diverziju, na “spavače” i njihovu buduću i od nekog isplaniranu i organiziranu pobunu, terorizam, agresiju i okupaciju, uz zatiranje domicilno zatečenog.
Uz protok robe i radne snage, što ima svoje dobre i loše strane, dolazi i do protoka svega ostalog, kako dobrog – tako i lošeg. Ne vidim razumnih razloga za nametanje krivnje današnjim generacijama na Zapadu i ultimativne obveze pružanja bolje egzistencije onima koji ne dijele naš način života, civilizacijske dosege i demokratske standarde Zapada kojem pripadamo, kao što ne vidim ni opravdanost nametanja krivnje i vječnog duga današnjim građanima Hrvatske ili bilo koje druge zemlje zbog i radi događanja iz prošlosti ili aktualnih odluka promjenjivih vlasti i politika.

Jurenec je uvijek otvoren i često ‘oštar’ u svojim komentarima društvenih zbivanja (IVAN BRKIĆ)

Današnju hrvatsku državu i njenu neovisnost su izborili svi njeni građani, a ne samo stradalnici, dragovoljci i branitelji, koji su doprinijeli njenoj obrani i oslobađanju, u nametnutom nam i isprva neusporedivo neravnopravnom ratu devedesetih – i točka! Nisu ju u konačnici izborili ni partizani, koji se ionako nikad nisu borili za Hrvatsku pa čak ni za Jugoslaviju, nego pod vodstvom komunista za neku svoju krvavu svjetsku revoluciju i preodjevenih četnika za Veliku Srbiju i Srboslaviju; ali ni ustaše, koji su se doduše borili za hrvatske povijesne zemlje, no pogrješno se vezujući uz okupatore, zločince i ratne gubitnike u odnosima međunarodnih silnica kad nitko nije želio ni podržavao Hrvatsku opstojnost izvan okvira Jugoslavije, baš kao i krajem osamdesetih i početkom devedesetih; no bez one Tuđmanove pomirbe istih i njihovih potomaka, nasljednika, sljedbenika i poklonika, sve to ne bi bilo ni moguće jer po prvi put, barem u samom ratu, (politički) Hrvat nije išao na (političkog) Hrvata služeći dvije strane, zanemarimo li prisiljavanje ročnika te dio podoficirskog i oficirskog kadra tzv. JNA, da i ne spominjem generale i admirale Hrvate, a ni hrvatske građane teroriste iz redova pobunjene većine srpske nacionalne manjine.
Zašto bismo tu bogom danu zemlju samo tako predali u ruke bilo kome, a kamoli onima koji ju ne znaju, ne žele i ne mogu cijeniti kao mi!? Europu su izgradili Europljani, u vlastitoj krvi i u krvi svojih podanika u kolonijama te krvi neprijatelja, ali tu ionako nema hrvatske krivnje ili je ona nezamjetna u okviru ranijih država, kraljestava i carstava, no tako je bilo po cijelom svijetu i među svima i između svih.
Europljani su razarali, kao i drugi, ali i stvarali i nove zemlje i nove svjetove, zemlje, države i nacije. Politika migracija, za koju se barem dijelom može opravdano smatrati kako je zapravo smišljena i organizirana invazija s raznolikim ciljevima i nesagledivim posljedicama, je najvećim dijelom promašena i izostala u svojoj sveobuhvatnosti integracije često i nemogućeg, poradi stvarnih namjera i nepomirljivih različitosti.
Mudra politika zapošljavanja nedostajuće radne snage prvenstveno bi morala i trebala biti orjentirana na one slične nama, koji imaju potencijala, ali i želje, integrirati se u naše društvo i u naš način života te slijediti i poštivati naša pravila ponašanja i naše dosegnute standarde pa i unaprijediti ih, a apsolutna većina ilegalnih migranata to nije i ne želi biti, no nisu to ni mnogobrojni legalni ekonomski migranti i to je i ozbiljan sigurnosni problem s kojim se već poduže neuspješno suočavaju zapadne zemlje, od opće nesigurnosti ljudi i imovine preko ljudskih žrtava i možebitno do unutarnjih otvorenih oružanih sukoba s građanima i sigurnosnim službama ili/i masovnih terorističkih napada i pobuna te svojevrsne pete kolone u budućem regionalnom ili/i globalnom sukobu.

U Odboru ste za branitelje u Gradu Koprivnici, kakva je suradnja s Gradom? Ima li trenutno kakvih otvorenih pitanja? Recimo, Koprivnica je jedan od rijetkih gradova koji nema trg ili ulicu Franje Tuđmana ili, recimo Vukovarsku za što je svojevremeno bilo određenih inicijativa iz braniteljske populacije.

Stjecajem okolnosti i slijedom svojevrsne pat pozicije oko izgradnje Spomenika hrvatskoj slobodi za branitelje iz Domovinskog rata na Florijanskom trgu u Koprivnici, izabran sam 2014. za predsjednika pomalo ad hoc ustrojenog Odbora za branitelje Gradskog vijeća Koprivnice, dakle prije skoro deset godina i eto me već treći mandat Gradskog vijeća u toj ulozi prvog među jednakim članovima Odbora, koji je kao takav ograničene i savjetodavne uloge imenovan od Gradskog vijeća, kao i svaki drugi odbor. Isprva je, poradi osiguranja barem minimuma demokratskog legitimiteta u svezi prijepora oko izgradnje Spomenika, bio koncipiran od predstavnika politike i svih stradalničkih, dragovoljačkih i braniteljskih udruga proisteklih iz Domovinskog rata, ali je kao takav bio najbrojnji odbor, sa svime što
proizlazi iz takve (preko)brojnosti.
Danas je upola manji i još uvijek brojan, ali su članovi iz reda policijskih i vojnih časnika te zapovjednika ratnih vojnih postrojbi i ustrojbenih jedinica MUP-a. Suradnja s Gradom, s tijelima gradske vlasti i dužnosnicima te stručnim službama je aktivna i s mnogobrojnim otvorenim i neriješenim pitanjima, ali osobno ni nisam za “lomljenje preko koljena”, ucjene, reketarenja, prozivanja ili/i ogovaranja.
Doista (još) nije vrijeme revolucionarnih metoda, ali se tu i tamo nameće potreba odlučnijeg pa i drskog te možda i pomalo bezobraznog djelovanja, u nenasilnim okvirima. Preko Odbora smo i uz potporu gradskih struktura pokrenuli i realizirali niz aktivnosti proteklih godina, a uvijek se može i više i bolje, ali nisam ni za preglasavanja, već za dogovor svih uključenih, no uvijek je bilo i bit’ će onih koji se osjećaju zakinutima, nadam se i vjerujem neopravdano jer je Odbor otvoren za sve osmišljene i ostvarive inicijative u realnoj dinamici njihove realizacije i u punoj suradnji s Gradom pa i s Županijom i s državom, kojih su predstavnici i dužnosnici uglavnom pa čak i neposredno izabrani od svih naših građana, a Odbor je tek i samo imenovano radno savjetodavno tijelo predstavničke i legislativne gradske vlasti i mjesne samouprave.
Spomenuli ste ulice pa je pošteno reći i da imamo ulicu Hrvatskih branitelja, Hrvatske državnosti, Gorana Vrbošića Vrbe… Vrba je rođen 1968. i poginuo je
1992., ista smo generacija i pohađali smo istu osnovnu školu (za rata najviše je ubijeno upravo 23-godišnjaka – 679, a i najviše je ubijeno rođenih 1968. – 703; od preko 15.000 žrtava, polovica svih ubijenih u ratu je ubijena 1991. i 1992.). Bilo je već više inicijativa iz braniteljske populacije pa i na Odboru i u zaključcima Odbora,  ali problem trgova ili ulica je i taj da ne možete baš bilo kojoj novoj ulici ili trgu i u bilo kojem dijelu grada dati zvučno ime poput Franje Tuđmana, Vukovara ili 117. R brigade, a povrh toga bez konsenzusa gradske vlasti i stradalničke, dragovoljačke i braniteljske populacije te javne rasprave i mišljenja građana pa i tih ulica i trgova to nema smisla, a kamoli preimenovanje postojećih.

S obzirom da je idući tjedan rođendan Grada Koprivnice, jeste li vi i vaša obitelj zadovoljni razvojem podravske metropole? Što je po vama dobro, a što mislite da bi trebao biti sljedeći naglasak gradske vlasti?

Ponajprije i konačno pri samom kraju ovog (na)pisanog razgovora, čestitam svim građanima Koprivnice Dan Grada. Kao “podravska metropola” i “celog sveta prestolnica” Koprivnica se nije razvila kako zaslužuje pa i s obzirom na njen doprinos u obrambeno-oslobodilačkom ratu, kako kroz “njene” postrojbe (117. R br, 61. lad PZO – 2. trd 202. trb PZO, 13. POtrd… policiju) i pripadnost njenih građana umalo svim najelitnijim postrojbama policije i vojske općenito, tako i kroz doprinos njenog gospodarstva i njenih građana kroz prihvat i zbrinjavanje prognanika i izbjeglica, ali i za to smo si i sami krivi, kao i kratkovidnost i (ne)zalaganje naših izabranih predstavnika svih minulih godina i desetljeća, bez obzira na stranačke boje.
Dobro je što smo siguran grad i po mjeri mirnog obiteljskog života, ali je veliki problem izostanka odgovarajuće prometne povezanosti i dijela javne infrastrukture, kao i prirodnog prirasta stanovništva, jer bili smo i ostali useljenički grad, uz aktualna iseljavanja – povrh svega. Neosporno je potrebno ustrajati na poboljšanju kvalitete života, u svakom pogledu, ali i tu također dijelimo sudbinu (neravnomjernog) razvoja Hrvatske i EU.

Kad je riječ o Koprivnici, nezaobilazna tema je i Podravka. Kao generator ovdašnjeg gospodarstva pa i radnih mjesta pokrenula je brojne kapitalne investicije. No, već godinama se priča o tome da bi država trebala prodati svoj udio.

Za rata, Podravka nas je hranila, doslovno i preneseno, ali i cijelu Hrvatsku (moja majka je šezdesetih radila u Podravci, kao sezonac…, a otac u Čazmatransu, kojeg mehaničarskih radiona i skladišta te uprave i menze odavno nema ni u Marofskoj ni u Kolodvorskoj, a Autobusni kolodvor djeluje oronulo i otužno), Sloga nas je obuvala, Pomka nas je oblačila, Rapid je popravljao i izrađivao ratnu tehniku i naoružanje, Bilokalnik… – da odgovorim protupitanjem, što je ostalo!?
Ono što zasigurno znam je nezadovoljstvo Koprivničanaca razvojem i stanjem Podravke i Belupa, niskim plaćama (osim (uvoznog) menadžmenta) i degradacijom onih koji su kroz generacije stvarali i gradili ovaj kraj jer kralo se uvijek i krali su skoro svi (u okviru svojih mogućnosti, budimo otvoreni i iskreni, nismo li pošteni prema samima sebi i drugima), ali ipak nekako održivo čak i u okvirima neodrživog modela gospodarstva u tzv. samoupravnom socijalizmu, jer ti su ljudi živjeli ovdje i razmišljali kako će jednog dana njihova djeca i unuci raditi ovdje, a sad se pljačka i otima kao da sutra ne postoji pa manjina (uvoznih, ali i domaćih) osigurava sebe i nekoliko svojih generacija potomaka izobiljem, na račun većine poštenih i radišnih Koprivničanaca i Podravaca pa bili oni i “dojdeki” jer smo svi od nekud došli i za turskih je osvajanja ovdje zapravo bila pustoš, koja je od kajkavaca pomela cijelu zapadnu Slavoniju i potom potrebom vlasti i dekretom po pozivu naselila neke druge, koje je pak zločinačkim svetosavskim i velikosrpskim djelovanjem SPC-a i Srbije te srbijanske i srpske politike sve njih učinila Srbima, ali i neprijateljima Hrvatske, Hrvata i hrvatstva, baš kao što su im i sve prethodne vlasti i države davale posebne privilegije od samog početka po doseljavanju do dandanas.
No Podravci nisu (samo) Dudeki, Cinoberi, Presvetli, Martini, Matule, Gaberi, Čvarkeši, Pište i sl. – kako mnogi misle i doživljavaju nas, uglavnom Dudekima i Regicama. To smo pokazali i u ratu pa i platili krvavu cijenu toga.
Vjerujem da su Podravci u najvećem dijelu ipak i većinom kao Đuro Mikulec Besni te da će neke nove generacije znati i moći preuzeti odgovornost u svoje ruke, kao što smo i mi znali, htjeli, morali i trebali pa i kad naizgled nismo mogli i nitko nam nije davao nikakvih izgleda, ali smo nažalost i ispustili izvojevanu djelomičnu (zaustavljeni smo u naletu potpunog slamanja velikosrpske mašinerije, od strane zapadnih sila i saveznika, za čiji smo račun i interese također ratovali, stradali i ginuli, pod prijetnjom napada na naše snage od njihove strane) pobjedu hohštaplerima u ruke… i tako nakon svakog rata.
Nisu li Podravka i Belupo od strateškog interesa za Hrvatsku, ne znam tko je i što je ili možda nekome treba samo kompanija (kao ime ili/i bez imena i postojanja do zatvaranja) bez ovog grada i bez ovih ljudi te, kao što sam već rekao, treba Hrvatska bez Hrvata, Podravina bez Podravaca, nekadašnje predziđe kršćanstva bez kršćana.

Vezani članci

Najčitanije