Što je skrivila Laura Mikić, učenica koja se omaškom potpisala na esej iz hrvatskog jezika zbog čega je pala maturu, a na koju se odluku Nacionalnog centra za vanjsko vrednovanje nema pravo žaliti? Nije Laura Mikić kriva što se potpisala na esej, a to se tamo, eto, slučajno ne smije, nego što je glupo, nadobudno i mladenački, vjerovala u Hrvatsku. Laura Mikić je kriva i za to će sad i odgovarati – ako vjeruješ da u ovoj zemlji postoji pravda, da se mukotrpnim i poštenim radom i trudom nešto može postići, da postoje institucije kojima je stalo do toga da mladi i sposobni ljudi ostvare najbolju verziju sebe baš u ovoj, a ne nekoj drugoj zemlji, da u raznim odborima na ravnateljskim, predsjedničkim i predsjedavajućim mjestima sjede ljudi kojima nije najprvi i najvažniji interes sjediti u raznim odborima na ravnateljskim, predsjedničkim i predsjedavajućim mjestima, nego pomoći mladim ljudima da ostvare svoje pravo na obrazovanje, ovdje, u Hrvatskoj; da, kriv si, treba te kazniti i za svoja budalasta, naivna uvjerenja trebaš i odgovarati.
A Laura Mikić, mlada, nadobudna, naivna, nadarena i sposobna maturantica iz Zagreba, baš ovih dana na svojim klavirskim prstima osjeća svu silinu hrvatske obrazovne i ostale pravde koja je pak formulirana sasvim jasno: pravila su jednaka za sve i moraju se poštovati, osim onda kada nisu jednaka za sve i kada se ne moraju poštovati, a o čemu odlučuju ljudi koji sjede u raznim odborima na ravnateljskim, predsjedničkim i predsjedavajućim mjestima.
Laura Mikić je u školi možda učila marljivo, imala odlične ocjene, naučila svu silu velevažnih podataka iz našeg obrazovnog sustava poput toga da je hrvatski naziv za deklinaciju sklonidba, a za konjugaciju sprezanje ili koja je razlika između magme i lave ili koje su glavne stilske karakteristike kipa Dmitra Zvonimira u Kninu ili što je stup, a što je stub ili kojeg je roda urb/urbis ili na kojoj se nadmorskoj visini nalazi Popokatepel u odnosu na Momotombo ili ako p onda q ili kako se zove svaka od deset Slika s izložbe Modesta Petroviča Musorgskog i, usput, što modest znači na engleskom ili što je ego u odnosu na super-ego i što s time ima id ili hoćemo li Augusta Comtea prije naći u udžbeniku iz sociologije ili filozofije ili koja je formula molalnosti ili kako detaljno opisati morfologiju metilja i još cijelo čudo drugih korisnih informacija iz našega školstva, no nitko ju nikad nije naučio ono najjednostavnije i najvažnije: prestani se zanositi i zavaravati, odustani na vrijeme, budi podoban, a ne sposoban, poštuj pravila, ‘ne piški u lavabo, dobro jedi, slušaj mamu i tatu, ne plači u društvu’ i nadaj se da ćeš i ti jednoga dana postati netko tko sjedi u odborima na ravnateljskim, predsjedničkim i predsjedavajućim mjestima i ruši druge sposobne, mlade, naivne, nadobudne i nadarene učenike jer su se potpisali na esej na državnoj maturi, a ako ti nije pravo, široko ti polje izvan Hrvatske. To je, ukratko, jedino što hrvatska djeca imaju naučiti u hrvatskim školama od svojih hrvatskih profesora po hrvatskom obrazovnom sustavu, a što je Laura Mikić najzad i naučila, nakon što je potratila nekoliko godina svog života na gluposti poput učenja, vježbanja klavira i pripremanja državne mature.
Laura Mikić mogla je i trebala biti pametnija pa umjesto da se uslijed stresa i nervoze potpisala na nešto što je napisala, a što se, eto, slučajno ne smije, trebala je predati prazan papir, iz eseja dobiti nula bodova i svejedno proći i maturu i ispit iz hrvatskog jezika. To su pravila koja su ista za sve, to je naše nacionalno vanjsko vrednovanje, to je matematika, to su postoci, to je ono što se traži i što nam treba. Jer sasvim je nebitno što u eseju piše, ako se netko dolje i potpiše i time pokaže ‘nedozvoljeno ponašanje učenice’. Prazan papir, a koji poštuje pravila u Hrvatskoj ionako vrijedi više od znanja.
[KOLUMNA] Državna tortura
