Sanja Pakasin, 38-godišnja učiteljica likovne umjetnosti u koprivničkoj Osnovnoj školi Braće Radić kreativka je u duši koja je svoj talent otkrila još kao djevojčica.
– Potreba za stvaranjem prati me od ranih dana. Oduvijek sam nalazila zadovoljstvo u izradi estetskih oblikovanih predmeta za sebe i druge. Upravo me to usmjerilo na Akademiju primijenjenih umjetnosti u Rijeci. U to vrijeme moj fokus je bio na slikarstvu i fotografiji. S osnivanjem obitelji i rođenjem kćerki Dore i Dine interesi su se promijenili pa sam svoje stvaralaštvo usmjerila na njih – ispričala nam je Sanja o svojim počecima te dodala kako je prvo sašila platnene cipelice za svoju kćer jer je kaže, bila primorana na to s obzirom na to da se na tržištu takvo što teško moglo naći.
– Cipelice su se svidjele užoj okolini koja me potaknula da počnem šivati za druge. Uz dvoje male djece, noćna smjena bila je rezervirana za šivanje – kazala je s osmijehom na licu Sanja koja je ujedno i sama naučila šivati. Impulzivno je kaže, sjela za mašinu i oduševila se.
Do sada je sašila na stotine pari cipelica, trakica, lutkica i pokoju haljinu za sebe. Iako zbog svoj primarnog posla i obitelji nema puno vremena za svoj hobi, trudi se da ipak tu i tamo sjedne za mašinu i stvori neki novi i jedinstveni komad obuće ili odjeće.
Osim šivanja, Sanja je izrađivala i torte od fondanta, odnosno prave male instalacije, a ukrašavanje njih bi kaže, trajalo i do 10 sati.
– Nekoliko godina sam uz primarni posao vodila salon za uljepšavanje Piksi studio te se bavila dizajnom nail arta i iscrtavanjem minijatura na noktima. Imala sam ponude za profesionalno bavljenje nail artom i status edukatora za Hrvatsku za jedan brend, ali kako je to samo jedan od mojih hobija, nisam se mogla obvezati na bavljenje samo njime. Osim toga završila sam edukaciju za make up artista te se kroz obrt izražavala i na taj način i uživala veliku podršku okoline – rekla nam je ova svestrana kreativka kojoj ideje dolaze sa svih strana pa nam je tako nekoliko puta u razgovoru naglasila kako živi kreativnost i ta potreba za stvaranjem je njena svakodnevica, a promjenjivi su jedino mediji kroz koje se izražava.
Spomenimo i kako je baš nedavno nastala i kućica za lutke za nećakinju Ladu.
– Kućica je nastala od metalne police visine oko jedan i pol metar, s bočne i stražnje strane zatvorila sam je kartonom i dodatno učvrstila kaširanjem. Obojala sam je akrilnim bojama kao i dio plastičnog namještaja starog 20-tak godina. Ostatak namještaja, poput kreveta, kauča, polica i dr. izradila sam kaširanjem te sam sašila zavjese, zalijepila papire s uzorkom na podove i zidove te izradila mnogobrojne sitne ukrase i biljke – objasnila je Sanja tijek radova na kućici te dodala kako je u nju uložila nekoliko dana rada i nevjerojatno puno ljubavi jer kako kaže, nema ljepšeg osjećaja nego kad svojim radom usrećiš druge.
S dolaskom korone, Sanja je zatvorila obrt i sada uglavnom stvara za sebe i svoje bližnje pa se tako može i pohvaliti s nekoliko murala koje joj krase vlastiti dom, a oslikala je i nekoliko komada namještaja kao i predmete od osobnog značenja.
Posao i hobi su joj usko vezani, isprepliću se i jednako uživa u oba pa tako rado svoju kreativnu energiju usmjerava u nastavu i školske projekte.
– Radimo prekrasne stvari,a primanje nagrada nije nam strano. Jedan od posljednjih radova koje smo napravili je instalacija snjegovića u školskom holu. Dobili smo mnogobrojne pohvale i što je najvažnije razveselili ostale učenike i učitelje – dodaje.
Sanja nam je kazala i kako je uvijek i u svemu dobivala podršku i poticaj okoline što je za nju velika motivacija za daljnje stvaranje.
– Stvaralaštvo je uvijek bilo i bit će dio moje svakodnevice. Izražavanje kroz različite medije ispunjava me i potiče na učenje novih vještina i tehnika. Mnogo je toga što bih voljela naučiti u budućnosti, a uz silnu kreativnu energiju koju imam sigurna sam da i hoću – zaključila je Sanja koja je ujedno i dokaz kako hobi može postati i unosan biznis za popunjavanje budžeta iako, da bi se do toga došlo, valja uložiti popriličan novac.
