Za našeg putovanja potkalničkim krajem vrijeme je zahladilo i zapuhao je vjetar, a u naselju Kalnik dočekala nas je i susnježica. Istina, nije dugo trajala i nije nas iznenadila, jer samo naselje smješteno je na južnoj strani planine Kalnik, podno vrha Vranilca, na najvećoj točki nadmorske visine od 359 metara. Na površini od devet kilometra kvadratnih danas je stotinjak kuća u kojima živi nešto više od tri stotine stanovnika, a ljudi su na ovim prostorima živjeli pred više stotina (i tisuća) godina. O nekadašnjem kraljevskom gradu Brezovici napisane su knjige, no nas je više zanimala sadašnjost i novija povijest pa smo se zaustavili pred kućom obitelji Žibrin. Tu su nas dočekali supružnici Đurđica i Josip, i pozvali nas da se od hladnoće sklonimo u toplu kuću.
Josip je rođen 1949. godine i odrastao je u Kalniku koji je u to vrijeme imao oko 750 stanovnika. Tu je sa još dvadesetak vršnjaka iz sela pohađao osnovnu školu, te proveo mladost i čitav radni vijek. Kao i ostali mještani, i njegovi roditelji bavili su se poljoprivredom i uzgojem vinove loze. Mnogi su od vinogradarstva i živjeli, prodajući vino u Podravini i Bilogori. U mjestu je bila i poljoprivredna zadruga gdje se otkupljivalo grožđe, kao i sva ostala poljoprivredna roba.
– Poljoprivredna zdruga otkupljivala je sve poljoprivredne proizvode. Kad mi je trebao novac, već u osmom razredu osnovne škole nakon nastave sam u selu kupovao jaja koja je zadruga plaćala jedan dinar. Znao sam za kratko vrijeme sakupiti po dvije stotine jaja i zaraditi dvije stotine dinara, a najamni radnik cijeli dan je kopao vinograd za četiri stotine dinara – kazao je Josip i dometnuo da je zadruga otkupljivala i ljekovito bilje koje je za nju prikupljala Ljubica čijeg se prezimena ne sjeća.
Selo je disalo punim plućima, 1958. godine uvedena je i struja, a otvorene su i dvije trgovine. Prije elektrifikacije, u selu je radio na baterije imao Ivan Radiček, a nakon priključenja struje, radio prijemnike su kupili i Mato Pamko, Valent Radiček, Stjepan Bos i Branko Žibrin. Za potrebe žitelja brinuli su se razni majstori. U selu je bio i kovač po imenu Radiček. Kolari su bili Valent Zobec i Remenar, a Vilim Žibrin i Dvečko bili su postolari. Gospodarstva su bila mala, oranice male i raštrkane, svaka kuća imala je po dvije, tri krave, nekoliko svinja za osobne potrebe i za prodaju, te puna dvorišta peradi svake vrste. Uz to, svako gospodarstvo imalo je vinograd na području od Borja do Kamešnice. Jača gospodarstva imali su samo Ivan Bosek i Ivan Radiček koji su u to vrijeme imali i sluge. U selo je sedamdesetih godina na inicijativu tadašnjeg predsjednika Općine Vase Ostojića došao i asfalt, a predsjednik Ostojić je zaslužan i za izgradnju Spomen doma u Kalniku. Svakog dana su tri laktofriza bila puna mlijeka koje je otkupljivala mljekara.
Pokretač razvoja bila je poljoprivredna zadruga koja je već krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća kupila i dva traktora marke Ferguson kojima su upravljali traktoristi Andrija Koretić i Avran Stamenković. Zadruga je kasnije kupila i vršilicu i kombajn, a u njezinom vlasništvu bili su i seoski mlin i pilana. Prvi privatan dreš imao je Stjepan Remenar. U naselju je bio i zadružni dom u kojem su žitelji gledali i prvi TV program. Od mještana, prvi radio i televizor kupio je Valent Radiček. U domu su se održavale i zabave, u čijoj organizaciji su sudjelovale i članice udruge žena čije su predsjednice bile Štefica Radiček, te kasnije Marija Zobec. U Kalniku je po pričanju mještana, u to vrijeme bilo čak šest glazbenih sastava, a u jednom od takvih, bubnjeve je svirao i naš sugovornik Josip. S njim su u sastavu pod nazivom ‘Tri plus jedan’ svirali i Vilim Radiček, Zdravko Munta i Dragutin Bos, a kasnije i Zdenko Margin i Milan Odoran.
– Svirali smo na kućnim zabavama, svatovima, ali i na zabavama u drugim mjestima, jer naš je sastav u to vrijeme bio veoma popularan. U to vrijeme bilo je normalno da na zabavu sa djevojkom dođe i njezina majka koja je budno pazila na kćer. Na zabavi sam upoznao i suprugu Đurđicu koja nam je rodila i kćerke Katarinu i Sandrinu koje su se udale i više ne žive sa nama – kazao je naš domaćin. Njegova supruga je bila i svatovska kuharica pa su često zajedno bili na istim svadbama i zabavama.
U selu je živio i Janko Remenar kojeg su poznavali stari i mladi mještani. Djecu je često ‘u šali postrojavao’ i učio disciplini, no bio je i svestrani majstor. Znao je popravljati satove, izrađivati stolariju, popravljati drvene kotače za zaprežna kola, a bio je i poznati šaljivđija. Tako mu je jednom prigodom pokojni vlč. Marko Matijašec rekao; Janko, slabo vas vidim u crkvi. Joj velečasni, i ja vas, kazao je Janko, na što mu je velečasni odgovorio: Znate, ja imam knjigu gdje zapisujem dobre vjernike, ali vas ću morati zapisati na korice. Nemojte gospon velečasni, doći će drugi župnik nakon vas pa će se zapitati; kakav je to bedak pisao po koricama knjige, našalio se Janko, a velečasni mu je sigurno oprostio.
Danas Kalnik ima struju, javnu rasvjetu, telefon i internet, vodovod i kanalizaciju. Kako su nam rekli mještani, plin nemaju, a i ne treba im jer se griju na drva. U centru naselja je Crkva sv. Brcka koja pokazuje povijesnu slojevitost od 14. do 19. stoljeća, a pokojni vlč. Marko Matijašec za svoga službovanja dao je ugraditi i električna zvona. Velečasni Matijašec služio je ovdje više od četrdeset godina i pokopan je na mjesnom groblju. Mještani imaju i veterinarsku ambulantu, školu, dječji vrtić i trgovine. U Kalniku je rođen i urednik nekad poznate i rado slušane radio emisije za pomorce Branko Knezoci, a mnogo kasnije i danas mladi svećenik Tugomil Radiček. Stanovnici su uglavnom stalno zaposleni ili u mirovini, a poljoprivredom se bave Stjepan Nemec, Branko Hodoran i Olver Nežak. Stjepan Bugarin na veliko se bavi vinogradarstvom, a ostali imaju gorice za sebe. Najstariji mještanin je Vlado Remenar, rođen 1932. godine. Među najmlađima je mali Teo Varović koji ima nešto više od tri godine. Za raznolikost i bogatstvo kulturnog i društvenog života brinu Hrvatsko pjevačko društvo Slavuj, DVD i Udruga vinogradara i vinara sveti Martin.
Kalnik na čijem je čelu načelnik Mladen Kešer, već nekoliko godina ne staje s značajnim razvojnim projektima za koje povlači novac iz Europskih fondova. Asfaltirane su mnoge nerazvrstane ceste, sagrađen dječji vrtić i uređen glavni trg. Privodi se kraju i uređenje lokalne ceste Borje – Hruškovec koja znatno skraćuje put do većih gradova, jer od Kalnika do čvorišta autoputa Novi Marof je tom cestom oko deset kilometara. To znači da lokalni stanovnici koji koriste ovu cestu imaju svega nekoliko minuta vožnje do Varaždina, isto tako do Varaždinskih Toplica, za tridesetak minuta dolaze do Zagreba, a još manje vremena im treba do Čakovca.
Danas je u Kalniku lijepo živjeti jer osim čistog planinskog zraka, imaju i dobre uvjete koje im pruža ovo općinsko središte.
