Hambar je tradicionalno drveno spremište u kojem se čuva žito, no u slučaju Marije Posavec koju prijatelji i sugrađani u Koprivnici najbolje poznaju kao frizerku Mici, hambar umjesto žita čuva vrijedne obiteljske uspomene.
Marija je 120 godina star hambar koji se danas nalazi u Močilama uz pomoć prijatelja i obitelji preselila iz Đelekovca i to u izvornom stanju, najviše uz pomoć majstora Antuna Ive Erdeca koji se prihvatio ovog nesvakidašnjeg i kompliciranog projekta. Stare obiteljske predmete pune uspomena poput svog prvog frizerskog pribora i dječjih kolica, mamine vjenčanice, tradicionalnog drvenog posuđa ili dokumenata svojih roditelja Marija je svih ovih godina od zaborava čuvala posvuda, u kući, na tavanu ili u garaži, no prošle je godine odlučila sve skupiti na jedno mjesto i spasiti od propadanja.
Selidba i rekonstrukcija hambara iz Đelekovca u Močile, a onda brižno sastavljanje svih obiteljksih uspomena na novom mjestu, trajala je nešto više od godinu dana i ne bi bila moguća bez pomoći prijatelja te uže i šire obitelji. Marija je cijeli proces brižno dokumentirala pa u hambaru danas, osim uspomena, stoji i opširan foto album koji dokumentira cijeli proces, zajedno s pisanom kronologijom radova. – Sretna sam što sam uspjela ostvariti ono što sam dugo imala u planu, a to je da sam sve starine naših predaka, predaka moje djece i unuka koje sam uspjela sačuvati stavila na jedno mjesto, a to je ovaj hambar, ova hiža uspomena.
Ovaj hambar star oko 120 godina poklonio mi je moj polubratić Mladen Vuljak i potječe od naših korijena jer pretpostavljamo da ga je sagradio naš pradjed Ivan Vuljak, djed mog i Mladenovog tate – priča Marija i dodaje kako je pažljivo popisivala svaki predmet koji se danas čuva u hiži uspomena. Upravo je u tome i posebna čar ovog pothvata jer to nije klasičan ‘muzej starine’ u kojem se mogu pronaći predmeti kojih se razni ljudi žele riješiti, već mjesto koje isključivo obiteljsku tradiciju čuva za sadašnje i buduće naraštaje. – Ako se netko pita zašto sve to, ja bih rekla ovako: da se zmislimokak su naš stari živeli i kak su veseli bili z onim malo kaj su imeli, da se ne zatru vsitragi na vse naše kaj su nam bili dragi – zaključuje Marija.
