Nije sve u novcu, ima nešto i u nekretninama i zlatu, česta je poštapalica, a nerijetko i pošalica. Tu istu svako malo bi mogao izgovarati Marijan Bagarić iz Novigrada Podravskog koji unazad četiri godine nedaleko od centra naselja iskapa šljunak. Među šljunkom se nađe svakakvog materijala, a oni najstrpljiviji zasigurno bi, prebacujući tone i tone sirovine, na koncu došli i do kojeg grama zlata.
Marijan je u Novigrad doselio iz Jajca 1995. godine. Svoj zanat vezan na građevinske radove nastavio je prakticirati i u ravnoj Podravini. Paralelno s tim, on i supruga Ana krenuli su uzgajati svinje. Farma je dosegla brojku od 200 tovljenika, a onda su od svega odustali. Ideja da će oni hraniti, a njemački hoteli kupovati svježe meso pokazala se pogrešnom. Našu državu je više zanimao uvoz tuđe robe, nego domaći uzgoj, pa su s tom pričom završili i okrenuli se drugom izvoru prihoda. Ideja o otvaranju šljunkare rodila se sedam godina prije nego su se stvorili svi uvjeti da bager zaroni prvu „ruku“ u podravsko tlo.
Podravsko blago
– Cijela Podravina leži na šljunku i odlučili smo to iskoristiti. Proveli smo o svom trošku istražne radove, otkupili 23 parcele zemlje i danas na 14 rali, odnosno osam hektara, vadimo šljunak. Prirodni šljunak koji prodajemo jedinstven je na tržištu u našem okruženju, a koristi se za nasipavanje puteva. Potreba za takvom sirovinom je stalna jer se uvijek negdje nešto radi, a mi se trudimo biti spremni pa zato već ovih dana radimo na pripremi količina šljunka koje će koristiti za potrebe nastavka radova brze ceste od Farkaševca prema Bjelovaru – veli Marijan.
Njegova šljunčara duboka je 23 metra, upravo toliko koliko je projektom koji su ishodili i dozvoljeno. Velika rupa po kojoj su raspoređeni svi ti bageri s vrha nalikuje na dječje igralište. Tek kad stanete licem pred željezne grdosije vrijedne više desetaka tisuća eura postane vam jasno da je riječ o više nego ozbiljnom biznisu.
Marijanova šljunčara danas ima slabu konkurenciju u blizini, a svoju konkurentnost održava nižom cijenom materijala.
– Brojni koji su se primili ovog posla nisu dugo izdržali. Jednostavno su krivo posložili računicu. Mi u Hrvatskoj još nismo shvatili što znači kapitalizam. Mi bi ulagali bez kapitala. To jednostavno ne ide, jer se uz kredit teško izlazi na kraj. Ako zapnete na otplati već jedne rate, u velikom ste problemu iz kojeg ćete se teško izvući ako ubrzo ne stvorite nova sredstva – veli on.
Na Bagarićevoj šljunčari zaposleno je troje ljudi, dva strojara i rudarski inženjer kao voditelj gradilišta.
Planovi za širenje
– Nije jednostavno zaposliti ljude i osigurati im plaću. Svaki od njih bi ju trebao i stvarno zaraditi. Kod nas je u zimskim mjesecima „mrtva“ sezona, a radnike u tom periodu treba platiti. Čim radnik nema svoga posla, treba ga prerasporediti da radi nešto drugo i stvara novu vrijednost, to je jedini izlaz – ističe Marijan koji je nedavno kupio i staro postrojenje za separaciju kojim će, kad ga jednom stavi u funkciju, proizvoditi i neke dodatne vrste materijala, odnosno nekoliko vrsta šljunka za razliku od dosadašnjeg, isključivo prirodnog.
– Nije zlato sve što sja iako mnogi tako misle kad prošeću ovim terenom, veli nam Marijan dok pokazuje kamen obložen sitnim sjajnim česticama. Svojevremeno je k njemu došao čovjek iz okolice Bjelovara s idejom da će ovdje pronaći zlato.
– Zlato je teže od svih ostalih materijala pa ga je relativno lako odvojiti, no to je proces koji traje satima. Došao je taj jedan koji je ovdje proveo cijeli dan, potrošio novaca na dvije kutije cigareta, gablec i kavu, a na kraju nakon nekoliko sati mukotrpnog rada pronašao zlata u vrijednosti 150 kuna. Poslije te probe ga više nismo vidjeli, entuzijazam ga je napustio – veli Marijan kojem je isto tako u samom početku u glavi bila ideja kako će svojim bagerom iskopati zlatnu polugu, no s vremenom se „otrijeznio“ te svjesno vadi i prodaje šljunak.
Procjena je da se i šodrani u Novigradu Podravskom može iskopati oko 800.000 kubika šljunka. Nakon što dođe do nekih granica koje su predviđene projektom po rubnim dijelovima planira posaditi lješnjake.
– Nemam baš godina za stvarati neke velike planove, no nije mi namjera ovdje ostaviti praznu rupu. Jedini način da se opstane u poslu je da čovjek zna svoje granice i mogućnosti, zato ja ne pretjerujem i nadam se još dok me zdravlje služi ovdje vaditi šljunak. Brojni su iz Novigrada zaključali svoje kuće i otišli u inozemstvo, tamo ih nije sramota raditi kakve god poslove, a ovdje je bio. Ja se ne dam, pomalo radim i nadam se da će to potrajati još godinama – rekao je Bagarić.
