U staklarskom obrtu Triplat radi već treća generacija obitelji Triplat iz Koprivnice. Marinko je porijeklom iz Malog Bukovca, a staklarski obrt otvorio je još 1979. godine njegov pokojni otac Kuzman s kojim je počeo zajedno raditi 1988. godine te i preuzeo obrt nakon njegovog odlaska u mirovinu. Marijanova supruga Marija po struci je učiteljica, ali se prihvatila uramljivanja u čemu se odlično snašla. Svaki njihov okvir je unikat i izrađuje se ručno uglavnom od drveta. Marija kaže da su u posljednje vrijeme najviše poskupili najuži okviri, a najmanje oni široki te da su, što se boja tiče, najviše u trendu siva i crna boja okvira i to je ono što ljudi uglavnom traže. Uramljuju i goblene jer se mnoge žene još uvijek time bave.
Počeci
– Okvire uglavnom izrađuje supruga, ja odradim tehnički dio same izrade. Ona ima više smisla za kombiniranje boja, meni je to sve isto. Neki slikari jednu vrstu okvira kupuju stalno, a neki ljudi prihvaćaju naše sugestije jer ne znaju kako bi okvir trebao izgledati. O ukusima se ne raspravlja, ali isto tako možemo reći da odijelo ne čini čovjeka, ali puno govori o njemu – kaže Marinko. Čudno mu je kad ljudi biraju okvire prema boji zida jer sliku uramite jednom, a boja zida se mijenja.
U 35 godina bavljenja ovim poslom Marijan se prisjeća i nekih nezgoda.
– Prva naša radionica bila je u Ante Starčevića 8, sjećam se, još sam bio srednjoškolac i pomagao pod praznicima dečkima na terenu, natovarili smo staklo za cijelu kuću na kombi i u žurbi smo ga zaboravili učvrstiti i fiksirati, na prvom zavoju sve je palo i razbilo se po cesti. Jednom je cijela staklena ploča od dva metra pukla i raspala se dok smo ju nosili i jedan komad mi je pao na nogu – kaže Marinko kojemu su i ruke prepune ožiljaka od porezotina jer težak je to posao.
Početkom 2000-ih imali su čak 11 zaposlenih, sada osim članova obitelji imaju samo jednog radnika. Marinku je drago da je i njihov sin Filip odlučio nastaviti obiteljski posao.
– Nije lako njegovim vršnjacima od kojih su neki i otvorili svoje obrte, a sad im je teško nabaviti sirovine, pronaći nove kupce, mi ipak imamo uhodani posao, a uskoro uvodimo i novu uslugu laserskog graviranja stakla – kaže Marinko.
Nekada su ostakljivali cijele kuće, danas se prozori i staklo kupuju zajedno, pa i oni prodaju staklo direktno proizvođačima stolarije. Marinko kaže da se cijene stakla nisu mijenjale više desetaka godina sve do prošle godine zbog rasta cijene plina o kojemu uvelike ovisi i proizvodnja stakla.
– U posljednje vrijeme ima puno inovacija u staklarstvu, ali mi smo premali da bi pratili te trendove. Sjećam se da je nekad najveći izlog u Koprivnici bio na trgovini ‘Ivica i Marica‘ u centru grada, dva puta dva metra, a danas su svugdje oko nas stakla ogromnih dimenzija. Nedavno sam imao upit za staklo koje ne može postaviti šest ljudi bez dizalice i krana – kaže Marijan.
Velike poslove nisu radili u Koprivnici, ali su ostakljivali zgrade diljem Hrvatske, na hotelima u Opatiji i na otoku Rabu, na tornjevima Sky Office i na novoj zgradi Auto Hrvatska pokraj Veterinarskog fakulteta u Zagrebu.
Trnovit put
Kroz Marijine ruke prošlo je mnogo fotografija, slika, umjetničkih djela, brojnih uspomena.
– Ljudi uvijek gledaju na cijenu, ali ako je slika nekome draga uspomena ili posebno važna ili ju pak žele nekome pokloniti, jako im je važno kako će izgledati okvir. Još uvijek često čujemo: ‘To ide za doktora, nek’ bude kvalitetno, ali nek’ bude čim jeftinije, ali čim ljepše i masivnije kaj me nebu sram’ – kaže Marija.
Žao joj je što se rad malih obrtnika ne podupire dovoljno i što unatoč velikoj vrijednosti njihovog rada za društvo ima sve manje mladih koji se žele time baviti.
– Moraš imati svoj put. On je trnovit, ali to je tvoj put i po tome si prepoznatljiv i tu se možeš nadati uspjehu. Nije lako i dugo to traje, ali na kraju ipak vidiš da ti se ljudi vraćaju i da bez obzira na sve cijene tvoju uslugu – zaključuje Marija.
