Sredinom travnja, po neobično hladnom vremenu za to doba godine, uputili smo se u Osijek Vojakovački. Naselje je najvjerojatnije nastalo u 15. stoljeću, no na tom je mjestu i prije postojalo selo Cerovo brdo koje je u svom naletu spalila vojska turskog sultana Sulejmana Veličanstvenog. Za vrijeme Vojne Krajine, mjesto naseljavaju Srbi, a kasnije i hrvatske obitelji iz Prigorja i Zagorja. Migracije su dovele do velike multikulturalnosti, što je bio i uzrok ranog razvoja bogatog društvenog života. Između dva svjetska rata, u drugoj polovici tridesetih godina, u Osijeku Vojakovačkom je djelovalo Kulturno-umjetničko društvo Seljačko kolo i razne hrvatsko-srpske građanske udruge, a izgrađena je i zgrada škole (danas PŠ Ljudevita Modeca).
Naselje je kroz svoju bogatu i burnu povijest raslo i smanjivalo se, a najviše stanovnika u novije vrijeme imalo je 1900. godine kada je u njemu živjelo 769 stanovnika. Na obronku Kalnika, na površini od oko 26 kilometara kvadratnih, danas ovdje na najvišoj nadmorskoj visini od 255 metara u 67 kuća živi dvjestotinjak mještana. Osijek Vojakovački sačinjavaju naselja Habdije, Pajkovi, Dretvari, Srdije, Gajni, Mijoki i Grujice.
Mi smo se uputili u Dretvare, gdje smo se od hladne kiše sklonili u kuću obitelji Škrlec. Ivan Škrlec je rođen u Drenovcu kod Varaždinskih Toplica. U Osijek Vojakovački doselio se kao dječak sa ocem Đurom i majkom Štefanijom 1966. godine.
– Otac je kupio ovo imanje i seoski elektromlin pa smo se uz poljoprivredu godinama bavili i meljavom za naše, ali i za žitelje okolnih mjesta. Mlin je radio sve do 1973. godine. Roditelji su imali i jedanaest mliječnih krava, svinje i perad. Imali smo i vinograd, polja i šume. Ja sam već sa četrnaest godina otišao raditi kod Marka i Ive Frkat, oca i sina iz Novog Travnika. Imali su 16 konja a ja sam se brinuo o njima. Ustajao sam u četiri sata ujutro, nahranio ih i napojio do šest, i s njima otišao u šumu izvlačiti drva, a doma sam dolazio u večernjim satima. Tu sam radio nešto više od tri godine, a onda otišao u vojsku. Po povratku iz vojske, jedno vrijeme radio sam u Sloveniji na hmeljastvu, a potom u Gorenju u Velenju na prešanju željeza. Vratio sam se kući i u dvadeset i prvoj godini života, vjenčao sa suprugom Marijom. Zaposlio sam se u Šumariji Križevci 1978. godine kao sjekač, a kasnije sam bio traktorist. Zbog stalnog rada u šumi, na obiteljskom gospodarstvu smanjili smo rad na poljoprivredi, i u staji smo godinama mali samo četiri krave. Godine 2007. zbog oštećenja ramena otišao sam u mirovinu, no još uvijek ne mirujem – kazao je Ivan.
Njegova supruga Marija također je rođena u Drenovcu a u Osijeku Vojakovačkom živi od 1960. godine. Zajedno imaju dvije kćeri, Snježanu i Slađanu. Slađana ima djecu Antonija i Marijetu i sa njima živi ovdje u zajedničkom kućanstvu sa roditeljima, a Snježana živi u Svetom Ivanu Žabnu i ima djecu Karla i Nives. Naše domaćine upitali smo i kako se nekad živjelo u selu, a oni su pokušali oživjeti sjećanja iz svoje mladosti. Tako smo saznali da je već prije drugog svjetskog rata u njihovom zaseoku Dretvari bio mjesni ured koji je imao i telefon. Mještani iz drugih dijelova naselja su za telefonske žice koje su vodile do Križevaca u čudu govorili: ‘Gle kak se ovi razgovaraju preko dreta’, i taj dio naselja nazvali Dretvari.
Ivan se sjeća priča starijih žitelja kada je selo imalo 212 kućnih brojeva. Struja je došla šezdesetih godina prošlog stoljeća, a mještani su sami kopali i davali stupove za električne žice. Prvi televizor marke RIZ, kupili su sami mještani i program gledali u dvorani osnovne škole, sve do 1971. godine. Kasnije, od mještana su televizor imali Bogdan Milošević i naš domaćin. Prve traktore marke IMT 533 u selu su već 1972. godine imali Nikola Habdija, Bogdan Vitanović i Milovan Šuka. Te godine počela je akcija izgradnje društvenog doma i izgradnje ceste, no do toga zbog nesloge nije došlo. Na sastanku sa mještanima, predsjednik Općine Križevci Vaso Ostojić je rekao: ‘Drugovi, ove godine ne možemo krenuti sa izgradnjom ceste, ali iduće godine možemo izgraditi cestu i asfaltirati je’. Tada se ustao jedan mještanin i uz psovku povikao; ‘Vaso, ne može to tako. Zar ti hoćeš da se moje kobile u zimi podrapaju na ledu na asfaltu’, upitao je ugledni mještanin i zaustavio radove.
Na inicijativu Milana Vidovića, mještani su pokušali ponovo pokrenuti i rad ugaslog vatrogasnog društva. Iako nisu imali sredstva za gašenje požara, marljivo su trenirali bez stroja i osvojili drugo mjesto na općinskom natjecanju. U selu je djelovala i omladinska organizacija na čelu s predsjednikom Svetozarom Vitanovićem. Omladinci su organizirali i održavanje zabava, najprije u zgradi osnovne škole a kasnije u prostoriji koju su sami sagradili uz školsku zgradu. Saznali smo da su Ivan Škrlec, Bogdan Vučić, Milan Vitanović i Branko Dragašević pravili betonske blokove u kalupu koji im je posudio Nikola Habdija. Zidati su im pomogli Milan Vitanović, te Bogdan i Stevo Vitanović. Omladinci su kupili i suđe, a organizaciji se pridružila i udruga žena i vatrogasci. Šezdesetih godina proteklog stoljeća u Osijeku Vojakovačkom živjelo je petstotinjak stanovnika. Većina se bavila zemljoradnjom, no bilo je i raznih majstora. Milorad Vitanović bio je stolar, Stjepan Vogrinec bačvar, a bačvar je bio i djed Nikole Habdije, čuli smo od mještana. Kovači su bili Valent Majhen i Ivan Habdija. U selu je bila i vrsna krojačica Lucija Vidović. Vlajko Ostojić bio je i prvi vlasnik ‘dreša’ u selu pa je vršidba bila drugačija i mnogo lakša nego prije. Uz poljoprivrednu proizvodnju, mještani su oduvijek uzgajali i vinovu lozu na brdima Pod Cerikom, Mladine, Fucak, Duljine i Selo.
Mnogo stanovnika Osijeka Vojakovačkog izgubilo je život u Drugom svjetskom ratu, a u njemu je osnovana i prva partizanska, takozvana Šojkina grupa iz koje je kasnije nastao Kalnički partizanski odred. Nakon rata pokrenuta je i inicijativa za izgradnju spomen doma. Nekoliko mještana koji su bili zaposleni za izgradnju su dali cijelu plaću, a uz to su kao i svi drugi žitelji još morali platiti određenu svotu, no sa tim novcem spomen dom je umjesto u Osijeku Vojakovačkom, sagrađen na Kalniku. Umjesto spomen doma, Osijek Vojakovački dobio je spomenik palim borcima, a mještani su tad sami krenuli u izgradnju Društvenog doma. Na inicijativu Dušana Grujića i Milana Vitanovića, godine 1979. pokrenuta je gradnja. Žitelji su kupili građevni materijal i sagradili dom, a Šumarija je darovala drvo za krovište i stolariju.
Izgradnjom društvenog doma pokrenuo se društveni život u selu i žitelji su dobili novi prostor za druženje i zabave. Na zabavama su svirali domaći tamburaši Petar Vitanović, Stevo Vitanović Milan Vitanović i Ivan Knapić i Marijan Knapić, a nakon njih grupa „Lutalice noći“ i „Zeleni leptiri“ u sastavu Branko Vitanović, Milan Vitanović, Jovo Šuka, Valent Majhen i Ivan Škrlec. Često su svirali i na svadbama, a vođa svatova ‘na glasu’ bio je Milan Vitanović. Pred kraj sedamdesetih godina proteklog stoljeća na inicijativu Nikole Habdije krenulo se i u gradnju seoskog vodovoda koji još i danas vodu crpi iz triju izvora na brdu Fucak na parceli našeg domaćina, četvrtog izvora u šumi Duboka jama. Ručno je iskopano oko šest kilometara kanala za cijevi, te bazen za 96.000 litara vode.
Selo danas ima struju, javnu rasvjetu, telefon i spori internet, osnovnu školu za niže razrede i društveni dom. Uz zalaganje saborskog zastupnika Josipa Friščića, početkom dvijetisućitih godina selo je uz novčano sudjelovanje mještana i asfaltirano. Stanovništvo pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti živi u zajedništvu, a u naselju je odvojeno katoličko i pravoslavno groblje i mrtvačnice. Mještani su godinama sami ulagali u izgradnju mrtvačnica i čuvanje groblja, no održavanje po sili zakona uskoro prelazi u nadležnost Križevačkog gradskog groblja. To je razljutilo žitelje od kojih većina traži da im se na neki način vrati njihovo prijašnje ulaganje. Na pravoslavnom groblju je i crkva svetog Nikole koju je u 15. stoljeću dala izgraditi srpska kneginja Katarina Branković. Ovo je jedna od najstarijih pravoslavnih crkvi u Prigorju i Podravini no u ruševnom je stanju, i samo bi je hitna obnova spasila od rušenja.
Danas je većina žitelja stalno zaposlena, a uzgojem mliječnih krava i tovljenika bave se Slobodan Dukić, Josip Sučić, Miladin Vitanović, Jovo Šuka i Igor Lovrić. Davorko Habdija bavi se uzgojem svinja, a samo dvije krave ima Borka Vujasinović koja je prije imala farmu.
Saznali smo da je jedna od najstarijih mještanki Štefanija Škrlec kojoj je 87 godina, no u Osijeku Vojakovačkom žive i mladi, na kojima ostaje daljnji razvoj naselja.
