Prošlo je više od mjesec dana otkad je đurđevački Dom zdravlja napustio pedijatar koji je dotad radio na pola radnog vremena. Radilo se inače o umirovljeniku koji se vratio pomoći, no i on je rekao dosta. Kako u Đurđevcu nema pedijatra, roditelji čija su djeca tamo bila upisana moraju voziti u Koprivnicu i Pitomaču, ovisno o danu, i tamo se nadati da će doći na red. Nije ovo problem koji se dogodio iz vedra neba. Nije nikakva utjeha činjenica da ovakva situacija nije samo u Đurđevcu, već i u brojnim hrvatskim sredinama.
O toj smo temi razgovarali s ravnateljicom županijskog Doma zdravlja Mirjanom Hanžeković. Zanimalo nas je ima li pomaka jer posljednje vijesti su bile kako je raspisan natječaj za popunjavanje tog radnog mjesta.
– Natječaj je raspisan početkom godine, nije nam bilo drago da u Đurđevcu radi umirovljenik na pola radnog vremena, no to je bio najbolji način u tom trenutku. Neće vam to biti tako skoro, dolazak novog pedijatra u Đurđevac – rekla je odmah ravnateljica pa dodala kako je poduzeto puno toga, Grad Đurđevac godišnje daje neto naknadu od 100.000 kuna i pomaže u rješavanju stambenog pitanja kad je u pitanju pedijatar, ali i ginekolog.
– Stvar je u tome da pedijatara nema, svim Domovima zdravlja ih nedostaje, po mreži nedostaje 40 posto pedijatara, niti uz poticajne mjere kakve ima Đurđevac. Ono što smo mi poduzeli, tražimo i izvan naših granica, tu ima zainteresiranih i u inozemstvu ćemo ih svakako naći. Moramo se strpjeti, verifikacija inozemnih stručnih kvalifikacija traje godinu dana, no idemo u tom smjeru – otkrila je Mirjana Hanžeković.
– Neću biti pozitivna, a inače jesam. Morat će se napraviti nekakva reorganizacija cijelog sustava, pedijatara nedostaje u Koprivnici i Križevcima, Đurđevac ga nema. Od dvije raspisane specijalizacije jedva smo dobili jednog specijalizanta i na tom smo zahvalni – kazala je pa dodala kako je jedna doktorica završila specijalizaciju iz područja pedijatrije i trenutno je na bolovanju, no ne očekuju njen povratak s obzirom da trenutno živi u Zagrebu. S obzirom na to da su liječnici plaćeni dobro za hrvatske prilike, varijacija ipak ima.
PROBLEM SA SPECIJALIZACIJOM
Sljedeće pitanje bilo je zašto se tako malo doktora odlučuje na specijalizaciju iz pedijatrije.
– Pritisak na pedijatra je jako velik, pogotovo u primarnoj zdravstvenoj djelatnosti. On liječi djecu koja su osjetljiva skupina, dijete ne može točno reći gdje ga boli, ne zna način. Uz pacijenta tu su i roditelji, djedovi i bake i velik je pritisak na liječnika. Liječnici ostavljaju primarnu zdravstvenu djelatnost i odlaze raditi u bolnicu gdje je pritisak malo manji (a plaća veća, op.a.). Doktori nisu bogovi, ne mogu uvijek postaviti točnu dijagnozu, nemate ni svu dijagnostiku u bolnici. Plaća je mala, liječnika se mora više platiti, mora ga se stimulirati ne samo putem subencija JLS-a, već to država mora prepoznati i cijeniti putem koeficijenata – komentira ravnateljica. Sama specijalizacija za pedijatra je teška i ta djelatnost je po povećalom, a plaće nisu na razini onih u bolnici. Ipak, ministar zdravstva Vili Beroš najavio je da će ići promjene, da će se plaće izjednačiti s bolničkim i tada možemo očekivati pomake. Ravnateljica županijskog Doma zdravlja zamolila je sve građane đurđevačke Podravine da se strpe, da čine sve i kazala je da ne govori sve ovo kao paravan za nešto.
No, s obzirom na to da roditelji i svi zaposleni mjesečno izdvajaju za zdravstveni sustav, poražavajuća je činjenica da nema adekvatne zdravstvene skrbi za one najmanje.
Pitanje je postoji li mjera subvencije putnih troškova odlaska na pregled u drugi grad gdje roditelji moraju voziti djecu jer nema pedijatra, no kao protuargument ravnateljica M. Hanžeković navela je da su financije zdravstvenog sustava na koljenima, svaka godina završava se s milijunskim gubicima koje onda pokriva država.
SUDAR S REALNOŠĆU
Neki je dan u Facebook grupi ‘Mame iz Đurđevca i okolice’ osvanula objava jedne majke koja traži prijevoz za Pitomaču (tamo je taj dan dežurni, tj. zamjenski pedijatar) jer nema automobil, a dvoje djece joj je bolesno. Ima termin u 17 sati i traži neku mamu koja bi išla već od 15 sati, samo kako bi uhvatila prijevoz, nudeći zauzvrat plaćanje goriva ili kave.
Ravnateljicu smo upitali postoji li mjera subvencije putnih troškova odlaska na pregled u drugi grad gdje roditelji moraju voziti djecu jer nema pedijatra, na što je kazala da su financije zdravstvenog sustava na koljenima, svaka godina završava se s milijunskim gubicima koje onda pokriva država.
– Treba biti realan jer brojne obitelji imaju najmanje jedan, ako ne i dva automobila – kazala je ravnateljica kojoj je teško pojmiti kako je nekome daleko voziti u drugi grad, općinu. Navela je kako za ono što uplaćujemo u proračun, još puno i dobivamo, svi pregledi su besplatni.
No majka koja je tražila prijevoz očigledno nema finu plaću pa joj je teže otići iz jednog mjesta u drugo kako bi njena djeca dobila pripadajuću medicinsku skrb, koju ona plaća dok najvjerojatnije krpa kraj s krajem. Ako ste slučajno zaboravili, poskupilo je apsolutno sve, od režija do namirnica.
ODGOVOR ŽUPANIJE
Poslali smo upit i županu Korenu, odnosno njegovoj službi koja je odgovorila više manje isto.
– (…) U cijeloj Hrvatskoj nedostaje 75 pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, što je 23 posto od planirane mreže HZZO-a. Uz manjak liječnika, dodatno zabrinjava to što je prosječna dob primarnog pedijatra 55 godina, a čak 40 posto ih je starije od 60 godina – poslali su nam iz Županije.
Trenutno je zdravstvena zaštita predškolske djece organizirana u ordinacijama izvan Đurđevca, što je zasad jedina mogućnost, s obzirom na to da u ordinaciji u Koprivnici rade vanjski pedijatri iz Opće bolnice Čakovec te im je putovanje u Đurđevac otežano. U Županiji su uvjereni da će financijska stimulacija potaknuti dolazak pedijatra na đurđevačko područje, dok eto čelna osoba županijskog Doma zdravlja ipak nije u to uvjerena. Kome više vjerovati, ravnateljici na prvoj crti bojišnice ili birokratima u toplim županijskim uredima?
Čelnici Đurđevca dugo vremena ističu problem (ne)brige o zdravstvu na području đurđevačke Podravine. Bilo da se radi o nemoći ili političkom prkosu, što bi bilo nevjerojatno da je istina, cijenu će na kraju platiti – djeca i roditelji.
