Hrvatska nogometna reprezentacija drugi put je uzastopce stigla do polufinala Svjetskog nogometnog prvenstva što je, kažu, velika stvar za svaku zemlju, a kamoli onu koja ima manje od četiri milijuna stanovnika i čija dva najveća stadiona, onaj na splitskom Poljudu i onaj na zagrebačkom Maksimiru, nisu ni blizu nekakvim europskim ili svjetskim standardima i od kojih ovaj potonji izgleda kao da bi se svaki čas nogometašima mogao srušiti na glavu.
Nisam neki fan nogometa, nemam neki pretjerani emotivni naboj prema događanjima u Dohi i ne bih baš volio ‘ostaviti srce’ na terenu ili gdje već navijači ostavljaju srca ako ne moram, ali sam svejedno pogledao svaku utakmicu naše reprezentacije i bilo mi je drago kad su pobijedili i žao kad su izgubili jer zašto ne, ipak je rimski recept ‘kruha i igara’ uspješan već nekoliko tisućljeća i pogađa u sridu onoga što puk voli i što puku treba. Na stranu i to što je svako Prvenstvo obojano kontroverzama, korupcijom i politikom i što služi, između ostalog, za odvraćanje kolektivne pažnje od važnijih problema, no ipak se ne radi o nekakvoj 17. nogometnoj ligi gdje se u blatu nekog zaseoka zabija po 20 golova, već o svjetskim i vrhunskim sportašima koji, jasno je i meni koji još dan danas u potpunosti ne razumijem zaleđe, znaju što rade, lijepo ih je gledati na terenu i pružaju minimalno 90 minuta televizijske zabave.
Kolektivna histerija i zajedništvo nacije usmjereno prema što boljem rezultatu naše reprezentacije nije umanjio niti poraz protiv Argentine pa smo svi zajedno odlučili da se treba okrenuti ‘bronci zlatnog sjaja’ i podržati ‘Vatrene’ do kraja jer ipak se oni za nama nezamisliv novac na terenu bore do zadnjeg atoma snage. Zato su na zagrebačkom Trgu Bana Jelačića privremeno uklonjeni božićni ukrasi koje je zamijenio veliki ekran, a užurbano se organizira i doček naših nogometaša prvi povratku u domovinu koji je posljednji put trajao i više od osam sati. Grad Đurđevac je zato građane pozvao da gledaju polufinalnu utakmicu na središnjem gradskom trgu uz kuhano vino, besplatno klizanje i podjelu bengalki, a slično je bilo i u Križevcima gdje je Grad pozvao sve da se u ‘kockicama’ okupe na adventskom trgu i puste glas za naše nogometaše. Iako smo prokockali ulazak u finale, još uvijek imamo prilike biti treća najbolja momčad na svijetu na kojem postoji 195 zemalja pa je za očekivati da će građani istu srčanu podršku ‘Vatrenima’ pružiti i sutra.
Čini se zato da je jedino Koprivnica koja, usput, još uvijek nema središnji gradski trg, ostala u srednjem vijeku pa umjesto bodrenja nogometaša možemo uživati u putujućim trgovcima koji pregovaraju s Gradskim socem, srednjovjekovnoj kupelji, nastupu lakrdijaša Jage Kukuriječkog, žongliranju vatrom Koprivničkih mušketira i haramija, srednjovjekovnim muzičarima i degustaciji vina u podrumu Muzeja to jest svemu onome što smo već preživjeli u kolovozu, samo u manjem obimu i u vrijeme adventa i nogometnog prvenstva, dok svi ostali gradovi na kugli zemaljskoj uživaju u božićnom duhu lampica, fritula, kuhanog vina, koncerata i svega onoga što nam pada na pamet kada nam na pamet padne ‘advent’, bez obzira na nogomet.
Neka, dakle, pati koga smeta, a ostali su pozvani i glasati za koprivnički advent kao najbolji po izboru Večernjeg lista.
