Kroz život radimo razne poslove: one koji te ispunjavanju i s kojima rasteš i razvijaš se, ali i one druge koje vrlo brzo napuštaš i tražiš nešto bolje za sebe. Ista situacija je bila i kod mene. Tako radeći, istražujući što me ispunjava, što me „drži” dok to radim nekako sam se našla u organiziranju natjecanja u ribolovu. Iako živim već 30 godina s ribičom nisam ni u snu pomislila da bih ja to pokušala organizirati. U životu ništa nije slučajno, pa tako ni što mi je na životni put došao i ostao ribič. Nije slučajno niti što me za takvu organizaciju motivirao suradnik ribič koji je silno želio okušati ribičku sreću na vodama naše Koprivničko-križevačke županije. Mjesecima me “lovio” kao ribicu na mamac kako bih se uhvatila u koštac s organiziranjem natjecanja u ribolovu. Suživot s ribičom naučio me da su to „posebni“ ljudi. Kada progovore o ribolovu oči im se sjaje kao kristali. Adrenalin samo što im ne pršti iz ušiju kao iz vulkana. Ali znam da jednakim adrenalinom izmišljaju „lovačke priče“. U mom ih sjećanju ima za napisati knjigu. Što ću jednom i učiniti. Ima jedna zgoda koje se savršeno sjećam. Riba, od trenutka ulova do kraja dana, nekim čudom može svoju težinu povećati za 2-5 kg. Tko zna koliko bi ta riba dobila na težini da ih se ne zaustavi. Na kraju sam prihvatila izazov organizacije. Učila sam pravila Sportskog ribolovnog saveza RH i shvatila kako se odvija natjecanje. Krenula sam ambiciozno i s puno vjere da ću u Koprivničko-križevačkoj županiji pronaći pristupačno mjesto na koje će moći doći i natjecatelji koji se kreću u invalidskim kolicima. Bila sam naivna! Obišla sam sve grabe, uvale i uvalice svih mogućih voda po županiji. Kao da sam tražila iglu u plastu sijena. Nema. Jednostavno nema takvog mjesta na koje bi samostalno mogli doći natjecatelji u kolicima. Kako nisam od onih koji će odustati pred preprekama, nisam ni pred ovom. I došao je veliki dan da ja, žena, pozdravim najhrabrije ili „najluđe“ koji su mi povjerovali i došli u našu županiju na ribolov. Kako se u ribolov izlazi s trenutkom izlaska sunca tako su i moje oči zasjale kao ribičima – natjecateljima. Sve do trenutka kad su stigli i zadnji natjecatelji i upitali: “Tko je organizator?” Ponosno sam rekla da sam to JA! Nakon toga, jedan iz te ekipe „muškarac“ me pogledao s prezirom čudeći se: “Ti?????? Žena???? – Ja tu ne bum lovil ribe gdje je žena organizator ribolova.” Nisam odustala. Taj jedan je nebitan. Radim to i dalje s „ribičkim“ sjajem u očima. Jer baš tu se isplati živjeti i ostati. Uz ribički pozdrav *bistro* to sam učinila već osam puta.
Okanite se ribičkih i lovačkih priča i primite širokog i hrabrog srca posla koji volite
