Prvi maj, službeno Praznik rada, jedan je od rijetkih dana u godini kada se cijeli svijet barem simbolično prisjeti da rad nije nastao da bi bio beskonačan.
U praksi, međutim, taj dan se najčešće svodi na univerzalni dogovor čovječanstva: “nećemo danas o poslu, ali ćemo svejedno pričati tko ima bolji roštilj”.
Njegovo porijeklo seže u 19. stoljeće, u industrijski Chicago 1886. godine, kada su radnici masovno izlazili na ulice zahtijevajući osmosatno radno vrijeme. U to vrijeme radni dani znali su trajati i po 12 do 16 sati, bez vikenda, bez godišnjeg, a ponekad i bez osnovnog dostojanstva. Ideja “8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati za život” tada je zvučala gotovo utopijski.
Prosvjedi su kulminirali u tzv. Haymarketškom incidentu, nakon čega je radnički pokret dobio globalni zamah, a 1. svibnja postaje međunarodni simbol borbe za radnička prava. Danas ga obilježava velik broj država, ali ne uvijek na isti način, negdje kroz prosvjede i sindikalne povorke, a negdje kroz vrlo organizirano neorganiziranje.
U našim krajevima Prvi maj je odavno razvio vlastitu tradiciju. On više nije samo sjećanje na radnička prava, nego i ozbiljan društveni projekt logistike: tko ide u prirodu, tko loži vatru, tko “samo na kratko dolazi” i naravno, tko je zadužen za luk, a tko se misteriozno pojavi baš kad je meso gotovo.
Roštilj je pritom postao centralna institucija praznika. Nije važno koliko se ljudi okuplja, važno je da se dim vidi iz daljine i da se stvori dojam ozbiljne organizacije, iako se većina dogovora svodi na rečenicu: “Vidimo se tamo negdje oko podne, ako ne bude kiše, ako netko ne zaspi i ako se netko sjeti ugljena.”
Ironija Prvog maja je prilično elegantna: dan koji je nastao kao borba protiv predugog rada danas se često slavi kao dan kada se ne radi ništa i to bez imalo grižnje savjesti. U tom smislu, radnički pokret bi vjerojatno bio i više nego zadovoljan ishodom, iako bi se možda začudio količini majoneze koja se troši u čast njihovih povijesnih zahtjeva.
Tako Prvi maj ostaje zanimljiv spoj povijesti i suvremenog načina života između ozbiljnih govora o pravima radnika i vrlo neozbiljnih rasprava o tome čiji je roštilj “sočniji”. A negdje između ta dva svijeta, dim lagano podsjeća da je sve počelo s jednom jednostavnom željom: raditi manje, živjeti više.
I dok je 1886. godina tražila kraće radno vrijeme, 2026. godina traži samo jedno, da netko ne zaboravi ponijeti kruh za roštilj jer bez kruha roštilj prestaje biti tradicija i postaje čista borba za opstanak priloga i tako Prvi maj i dalje uspješno balansira između povijesne borbe za rad i vrlo suvremene borbe za zadnju šnitu kruha na stolu.
