Hrvatska pa onda i Koprivničko-križevačka županija svjedoči sve većoj potrebi za uvozom strane radne snage. Već smo pisali o tome kako je broj stranih radnika koji je doselio u županiju jednak stanovništvu jednog Novigrada Podravskog, a po svemu sudeći, ovaj se trend neće uskoro zaustaviti. Ipak, nije sve u brojkama, a posebice kada je riječ o ljudima i njihovim životima. O tome kakva prava imaju strani radnici u Hrvatskoj, jesu li konkurencija domaćoj radnoj snazi i koliko se uspješno prilagođavaju njima egzotičnom načinu života, govori Dalibor Vukelić, izvršni direktor Agencije za zapošljavanje stranih radnika Humble hunters.
Koliko je dugo aktivna vaša agencija i kako ste došli na ideju? Jeste li imali prethodnih iskustava na tom tržištu i postoji li mnogo sličnih agencija u zemlji?
Agencija Humble hunters d.o.o. radi već nekoliko uspješnih godina u kojima je rast agencije eksponencijalan, a kvalitetni radnici koji prate razvoj tvrtke omogućili su da ova godina bude i najuspješnija do sada. Na ideju o otvaranju firme vlasnici gospodin Protić i Tornjanski došli su prilično spontano, promatrajući kretanja na tržištu i prepoznavši trendove zbog čega su uspješno uhvatili val koji su ekonomski posložili u dobar poslovni model. Hrvatska se nije sretala s ovako velikom potrebom za radnom snagom u prethodnim desetljećima pa je bilo nemoguće imati iskustva, ali želja, volja i smjer razvoja koji je bio potreban, bio je ključ uspjeha zajedno s inteligentnim i stabilnim rastom i stjecanje znanja koja su sada nužna za održavanje poslovanja.
Što se od samih početaka pa do danas mijenjalo na tržištu rada vezano uz strane radnike pa je uopće došlo do potrebe za ovakvim udrugama?
Mijenjalo se podosta. Postoji mnogo detalja koje nitko nije znao o radnicima koji dolaze, a koje sada sve češće naši sugrađani prihvaćaju kao svoje suradnike, a manje kao strane radnike.
Strani radnici nisu konkurencija domaćim radnicima, a strah od konkurencije zapravo je strah od neznanja.
Za kojim radnicima je najveća potražnja i zašto?
Najviše je potražnje za zanimanja koja su deficitarna, a ta potražnja premašuje mogućnost popunjavanja iste. Čini nam se da su to najviše radnici u metalnoj industriji, manualnim radovima, čistačice, i vozači svih kategorija.
Postoje određene kvote za uvoz radnika, jesu li one dobro uređene ili vidite da bi i tu moglo biti pomaka na bolje? Primjerice, postoje li zemlje u kojima ima interesa od strane radnika, a ne mogu doći?
Ovo je dosta kompleksno pitanje koje u sebe upliće i nacionalnu politiku u određivanju smjera rasporeda radne snage. Mi se svakako prilagođavamo zakonskim okvirima koji su pred nas postavili zakonodavci. Naravno da bi moglo biti lakše u nekim administrativnim fazama dovođenja radnika, ali nije to neka kategorija koja nas zabrinjava jer kada radite sve po pravilima struke i cijeli proces se odradi na vrijeme, nema problema. Neki se postupci oduže zbog administrativnih zavrzlama, no nisu u postotnom dijelu veće od drugih problema koje imaju neke druge branše koje su u korelaciji sa državnim institucijama. Ne možemo se požaliti na odnos institucija prema nama jer u mnogočemu u njima imamo oslonac.
Radnici iz kojih zemalja se pokazuju kao najkvalitetniji? Prema vašem subjektivnom stavu ili onome što vidite na terenu?
Kvaliteta je zaista subjektivan pojam. Postoje dobri i loši radnici i svaki poslodavac traži radnika koji je kvalitetan u poslu koji obavlja. Taj proces selekcije je naš posao, selekcijskim znanjem klijentima koji traže određenu stručnost dostaviti točno ili maksimalno moguće točno ono što im je potrebno. Naš zadatak je perfekcija u odabiru, ali ne nacionalnosti, nego kvalitete. Naravno, zbog nekih kulturoloških i socioloških razloga neke nacije se lakše adaptiraju u našu kulturu i društvo pa i vjeru što uvelike pomaže u bržoj integraciji, ali na stručnoj razini mi želimo zadržati kvalitetu struke iznad odabira nacionalnosti uz pažnju na socio-kulturološki aspekt zaposlenja.
Najpotrebniji su radnici u metalnoj industriji, manualnim radovima, čistačice i vozači svih kategorija
Koji gospodarski sektori traže najviše stranih radnika i ima li ih dovoljno?
Metalna industrija, turizam i tercijarni gospodarski sektor u najvećem su deficitu radne snage. Osjete se sa svih strana manjkovi radnika, a razina plaća diktira potražnju kao i u svakom drugom ekonomskom sustavu. Sada postoji ovaj supstitut radne snage iz trećih zemalja koje prihvaćaju možda i niža primanja koja određeni sektori u svojim kalkulacijama mogu podnijeti pa je to trenutno rješenje, ali to nikako nije trend koji će uskoro prestati jer uz gospodarski razvoj i veći BDP, radnih mjesta u svim sektorima će biti sve više. Istodobno, našim obrazovnim sustavima prolazi sve manje djece što u budućnosti može stvoriti još i veći deficit radne snage koja neće biti ekonomski definirana već čak i sociološki uvjetovana.
Kao problem se ističe određeni uvoz i nekvalificirane radne snage koja se onda mora prilagođavati potrebama, dok ona koja je prijeko potrebna hrvatskom gospodarstvu odlazi u razvijenije zemlje. Kako to komentirate?
Siguran sam da ako netko radi sistematično na nekvalitetnoj selekciji, opisana situacija može postati problem. Mi smo orijentirani na to da ne radimo na dovođenju radnika koji nisu kvalificirani te imamo izrazito detaljne selekcijske postupke kako u Hrvatskoj, tako i u partnerskim uredima van Europe te u našim uredima u zemljama odakle dolaze radnici. U svakom slučaju, osiguranje kvalitete je jedini smjer koji može pridonijeti da se dugoročno dovedeni radnici profiliraju u dobre radnike i visoko adaptivne sugrađane.
Roba slobodno cirkulira zemaljskom kuglom pod okriljem globalizacije, danas se to događa i s radnicima. Granice su sve otvorenije i mogućnosti veće nego nekad. Jesu li sami radnici zadovoljni, generalno, i zadovoljava li plaća njihove potrebe?
Nije važno koliko čovjek ima, već s koliko je sretan. Ta krilatica primjenjiva je za sve ljude pa tako i za radnike koji u Hrvatsku dolaze iz dalekih zemalja. Naravno da su plaće za kvalitetne radnike zadovoljavajuće, ali i da će uvijek biti nezadovoljnih, no ako su radnici upoznati sa svojim primanjima prije dolaska na rad, ako im se sve objasni i uputi ih se u radni ciklus gdje svojim trudom, radom i stvaranjem iskustva mogu napredovati, onda je to radnicima dovoljan motiv i zadovoljni su. Kako je sa našim domaćim radnicima, tako je i sa stranim.
Jesu li strani radnici prijetnja domaćim radnicima, kao što to neki vole reći. Ako ne, zašto ne?
Strah od konkurencije je strah od neznanja. Ako neki strani radnici imaju veće kompetencije od domaćih, a za svoj rad ne zahtijevaju uvjete visoke kao domaći radnik, onda imamo dva aspekta ovog pitanja. Plaćamo li mi domaće radnike previše ili je njihova efikasnost upitna s obzirom na plaću? Ovo je izrazito kompleksno pitanje jer koliko poslova, toliko filozofija o radu i plaći. Smatram da je skromnost velika vrlina ljudi i oni koji skromnost mogu ugraditi u svoj poslovni koncept ili privatni život nikada neće oskudijevati u poslu, već će biti cijenjeni. Potrebna je i zdrava radna okolinu, ako te zdrave okoline nema, neće je zamijeniti nikakva plaća ili radni uvjeti.
Ako su radnici koji dolaze poštenih namjera i rade kako bi sebi i svojim obiteljima osigurali bolje živote, ne smije ih se stavljati u kontekst neke niže klase
Naravno, neki se žale na robovlasnički odnos, tvrde da sami plaćaju kartu npr. za put iz Nepala u Hrvatsku i neke ostale troškove. Kako uopće ide proces s vaše i njihove strane, od želje da dođu k nama pa sve do prvog radnog dana?
Puno pitanja za jedan konkretan odgovor. Smatram da su uvjeti koje sada imaju radnici koji dolaze u Hrvatsku preko Humble Huntersa d.o.o. izrazito dobri. Smještaji koje mi organiziramo za radnike minimalno su na razini boljeg hostela, a redovite isplate plaća po dogovorenim uvjetima prije dolaska u Hrvatsku su redovito potpuno ispunjene. Ne znam kako ostale slične agencije tretiraju radnike i ne bih volio ništa govoriti protiv konkurencije jer svaka firma ima svoj način rada. Hoću reći da mi poštujemo svakog radnika identično i radimo na kvaliteti dugoročnog stvaranja odnosa sa radnicima koje zastupamo kako bi iz tog dobrog internog odnosa radnik pa i kompanija imala reputacijski plus. Brza zarada je uvijek problematična jer nekoga unesrećuje. Radimo s ljudima, a s ljudskim sudbinama se ne smije igrati. Samim time se trudimo individualno pristupiti svakom radniku što znači i individualnu prilagodbu posla. Pitali ste za avionske karte, vjerujem da je mnogo Hrvata koji su otišli raditi van Hrvatske, primjerice u Irsku, moralo samostalno pronaći način kako će tao i doći jednom kada su dobili posao. Mi s našim radnicima imamo dogovore oko određenih mogućih subvencioniranja pa čak i financiranja karata. Radnicima koji odluče godišnji odmor provesti sa obiteljima financiramo avionske karte do Filipina pa našu agenciju nikako ne mogu navesti kao primjer loših priča koje kruže uokolo.
Ima naravno i iznimaka, primjerice jedan zagrebački restoran, točnije njegov vlasnik uzima putovnice svojim stranim zaposlenicima i ne vraća im ih sve dok mu ne otplate tzv. dug što su dobili priliku raditi u Hrvatskoj. Što kažete na takve poslodavce – ne šalju li oni zapravo krivu sliku o radu u Hrvatskoj?
Apsolutno. Ovo nije način kako se treba raditi i za svaku je osudu jer robovlasništvo je izdanak nekih davnih vremena i smatram da ako su radnici koji dolaze poštenih namjera i rade kako bi sebi i svojim obiteljima osigurali bolje živote, ne smije ih se stavljati u kontekst neke niže klase. Na njima je taj teret da svoj životni potez prelaska u novu kulturu uz kvalitetan rad i uzoran život onda pretoče u svoj životni uspjeh. Vjerujte mi, siguran sam da im je teže nego domaćim radnicima.
Ima li Hrvatska uopće dovoljno prikladnih smještajnih kapaciteta za njihov smještaj? Kako ste zadovoljni na tom planu?
Smještaj radnika je priča za sebe. Nagli rast potražnje smještaja stvorila je i ovaj inflacijski efekt na cijenama nekretnina što prilično otežava organizaciju i za nas agencije i za radnike, a tako i povećava trošak za klijente. Mi se u takozvanom ‘facility menadžmentu’ snalazimo prilično dobro, iako ima raznih izazova. Za sada nismo imali problema toliko velikih da nismo mogli osigurati smještaje dostojne normalnom stanovanju za radnike za koje smo bili odgovorni osigurati smještaj. S obzirom da radimo s velikim klijentima, njihovi standardi i očekivanja također su veliki, tako da smo primorani osigurati smještaj koji se nadzire i redovito obilazi. Radnicima u tim smještajima omogućavamo i razne dodatne sadržaje kako bi im adaptacija u život lokalnih zajednica gdje rade bila što lakša.
Neki od stranih državljana, primjerice Turaka na gradnji pruge, odlučili su ostati, pronašli su partnere i vide svoj život u Hrvatskoj. Nije li to lijepo?
Imamo i mi takvih primjera i svakako je dobro da se ljudi integriraju što više. Jezik je nešto što se na prvu čini nesavladivo, no već za nekoliko generacija niti to više nije barijera pa će suživot kakav sada imamo sa, primjerice, Kinezima druge i treće generacije koji tečno govore hrvatski biti identičan onom s radnicima koji sada dolaze iz nekih drugih starih zemalja. Svaki radnik koji radi privremeno u Hrvatskoj je domicilnom stanovništvu koristan dio ekonomije jer svakim doprinosom koji se iz plaće isplati na račun njegovog rada u Hrvatskoj, omogućuje se izgradnja Hrvatske, punjenje proračuna, razvoj gospodarstva i punjenje mirovinskih stupova koje većina tih radnika nikada neće dočekati u Hrvatskoj jer ih mirovinu ovdje gotovo nitko od njih niti ne želi. Svima je to win-win situacija, uz pošten i skroman način suradnje i suživot u ovim vremenima koja zahtijevaju da se prilagođavamo trendovima na koje ne možemo mnogo utjecati.
Foto: IVAN BRKIĆ
