Jedna od važnijih razlika između HDZ-a i SDP-a, iako ih je protokom vremena sve manje, zasigurno je i to što potonja stranka svoja unutarnja sukobljavanja, ponekad i pravo frakcionaštvo, nikad nije posebno skrivala. Analitičari su skloni tvrdnji da je takva transparentnost u javnom iskazivanju nesuglasja posljedica nesposobnosti i neodlučnosti vodstva, i svih bivših i sadašnje garniture s Iblerova trga. S druge strane, same esdepeovske strukture to tumače kao najbolji dokaz unutarstranačke demokratičnosti i svog velikog dijaloškog kapaciteta, po čemu se bitno razlikuje od ostalih parlamentarnih stranaka. Možda je istina negdje na pola, ali je činjenica da podjele unutar vodeće oporbene stranke zasigurno ne koriste stranci, pogotovo na terenu, gdje se često postavlja pitanje: koji je to „pravi“ SDP i što Hrvatska od njega može očekivati?
SDP u Koprivničko-križevačkoj županiji ponajbolji je primjer toga da stranci zapravo i nisu potrebni politički protivnici, jer njeni dužnosnici gotovo sav svoj angažman usmjeravaju na unutarstranačka kadroviranja i nadmudrivanja. Koliko god to zvučalo apsurdno, HDZ i njegovi partneri u Koprivnici i ostalim gradskim središtima, dijelom i općinama, toliko su blijedi i neaktivni da esdepeovci zbog takvog rasipanja energije i političkih resursa nisu kažnjeni gubitkom lokalne vlasti. Dojam je, posebno u Koprivnici, da su i nesmjenjivi, neovisno o rezultatima svoga rada. No, aktualni sukob koji ponajviše simboliziraju ekstravagantni županijski stranački čelnik Mladen Kešer i ambiciozni koprivnički gradonačelnik Mišel Jakšić, imaju svoju dugogodišnju pozadinu.
Unutarstranačka sukobljavanja u Koprivnici, koja su se uvijek prelijevala i na županijsku organizaciju, eskalirala su prije puna dva desetljeća, dakle još krajem 1990-ih godina, i gotovo nesmanjenom žestinom nastavile se početkom novog milenija. Tada je to bio tipični sukob starog i novog u političkom djelovanju, odnosno zakulisnih manira bivše Partije u odnosu na nužnost uvođenja demokratskih pravila stranke socijaldemokratskog usmjerenja. Na jednoj su strani bili dugogodišnji dužnosnici SKH, koji se nisu snalazili u novim okolnostima, a na drugoj uglavnom mlađi esdepeovski kadrovi, željni dokazivanja u višestranačkoj areni, ali i skloni populističkim metodama političke borbe, kako je to tada u stranačkom vodstvu demonstrirao Milan Bandić. Prve su predvodili sada već pokojni Andrija Kovač i Zvonimir Hitrec, ali je takvom razmišljanju bio sklon i nemali dio onih koji su se kasnije ipak priključili suprotnoj strani. Predvodnici stranačkih „mladoturaka“ bili su, pak, Zvonimir Mršić, stranačka zvijezda u usponu, ali i dio iskusnih aktivista, poput Stjepana Henezija, Zvonka Zagrajskog i Biserke Sitar. Mršić je u tome bio potpuni dobitnik, što je potvrdio i trostrukom pobjedon na izborima za gradonačelnika.
Novi su problemi započeli već krajem 2000-ih, kad se pojavila iduća garnitura pretendenata na vlast u lokalnom SDP-u. Tu više nije bilo toliko važno za što se tko zalaže, jer se socijaldemokracija kao model djelovanja već približila neoliberalnim postavkama, koliko je opet došao do izražaja sraz „starih“ i „novih“. Sada su Henezi i njegovi suradnici postali „stara Partija“, čak je i Mršić postupno „izlazio iz mode“ zbog svog neslaganja sa Zoranom Milanovićem, a na javnoj su sceni zasjali Darko Ledinski i Dražen Pros. Unutarnji su sukobi na županijskoj i gradskoj razini eskalirali i, neovisno o tome što su promijenjeni glavni igrači, traju do danas. Jedina je razlika u odnosu na desetljeće ranije što težište nije na ideologiji i stranačkim programima, već u prvome planu klanovski interesi. Izuzetak čini jedino povremeni ispadi Mladena Kešera, predsjednika županijskog SDP-a, za kojeg je i političkim laicima jasno da uopće ne razumije duh i metode djelovanje socijaldemokratske stranke. On je krucijalni dokaz da danas u SDP-u mogu kao dužnosnici biti i oni kojima je stranački program ogromna nepoznanica. Otkad je Davor Bernardić na stranačkom čelu, što je bio okidač za širi sukob u stranačkom vodstvu, bitno je samo da takvi imaju svoje zaleđe na Iblerovu trgu.
Jasno je, dakle, da SDP u Koprivničko-križevačkoj županiji djeluje danas kao dvije stranke istoga imena. Na jednoj su strani Kešer i njegovi suradnici, a na drugoj Jakšić i većina koprivničkih i križevačkih esdepeovaca. Potonji više i ne sudjeluju u radu županijskih stranačkih tijela, a ona, pak, donose odluke dvojbene vjerodostojnosti jer u njihovu donošenju ne sudjeluju i najvažnije lokalne organizacije. Najapsurdnije je, ipak, to da stranački vrh nema snage to presjeći i okrenuti novu stranicu. Problem je u tome da se snalažljivi demagog Kešer i dalje predstavlja kao najvjerniji Bernardićev sljednik. Svaki svoj novi sukob tumači kao dokaz svoje hijerarhijske pravovjernosti. Uz sebe ima i vjernu ekipu lokalnih aktivista, uglavnom iz ruralnih organizacija, bez kojih bi u nizu općina moglo doći do organizacijskog rasula. Bizarna je, nasuprot tome, i situacija u kojoj su gurnute u stranu dvije najveće i najvažnije gradske organizacije, jer predsjednik Bernardić još nije siguran ima li potpunu kontrolu nad njima. Tu leži i Jakšićeva odgovornost da se što prije uklone te dileme, kakvo god bilo konačno rješenje kadrovskih zavrzlama.
Neočekivani uspjeh SDP-a na europskim izborima, kao i prihvaćanje Milanovića za stranačkog kandidata na predsjedničkim izborima, barem je privremeno potisnuo žestoke sukobe stranačkih frakcija, što otvara mogućnost da se napokon nešto pozitivno dogodi i u Podravini i Prigorju. Za lokalne je esdepeovce trenutna situacija neodrživa.
