Zejnul Abidin (78) živi u Lepavini. U Hrvatsku je iz Indonezije doselio još 1963. godine i to kako bi studirao na zagrebačkom Fakultetu strojarstva i brodogradnje gdje je upoznao i svoju sadašnju suprugu Dragicu Nakić-Alfirević (73).
Iako mu je ime Abidin većina ga ljudi zove Gajo ponajviše zbog toga jer nitko ovdje nije mogao izgovoriti njegovo ime pa su mu dali nadimak koji je ujedno i pokrajina u Indoneziji iz koje on dolazi, a koja je poznata po proizvodnji jedne od najboljih kava u svijetu. U studentskom domu gdje je Gajo boravio za vrijeme studiranja bilo je još devet Indonežana pa se nije osjećao sam na nepoznatom teritoriju. Ono što mu je posebno ostalo u sjećanju, a u razdoblju samog početka studiranja, je snijeg u Hrvatskoj jer ga je tada on i njegovi kolege po prvi puta i vidjeli uživo, a situaciju sa snijegom i njihovom reakcijom poistovjetio je s filmom Ledena staza kada su crnci iz Jamaice došli u Kanadu kako bi vozili bob i po prvi put se susreli sa zimom, snijegom i visokim temperaturama.
Prvi snijeg
– Sjećam se kao da je to bilo noćas. Bilo je to zimsko razdoblje i svi smo bili u svojim sobama u domu na Savi, kad odjednom čuju se glasovi, snijeg, pada snijeg. Svi smo izašli van, dirali taj snijeg jer to je za nas nešto što nikada u životu nismo vidjeli i dotaknuli. Sutradan, dio nas dobilo je prehladu i temperaturu jer nitko od nas nije imao odjeću za zimu, već za tropsku klimu – kazao je Gajo pričajući nam tako svoj prvi, nadasve zanimljiv doživljaj Hrvatske i zime. Ono što je također zanimljivo je to da se nikako nisu mogli naviknuti na našu hranu jer kako kaže Gajo, jeli su oni sve, ali su ubrzo nakon jela bili ponovno gladni.
– Jeli bi uglavnom samo krumpire na nekoliko načina, a mi tamo to nismo imali, već smo jeli samo rižu, povrće i meso. Bilo je i u domu ponekad takve hrane, no kako nas je bilo puno iz stranih zemalja, ne bih uvijek stigli uzeti ono što nam odgovara – dodao je Gajo s osmijehom na licu.
Po završetku fakulteta, osnovao je obitelj u Hrvatskoj te se nakon nekoliko vremena vratio u Indoneziju. No, okolnosti su ipak bile drugačije i nakon dvije i pol godine vratili su se u Hrvatsku jer je Dragičin otac preminuo što je za nju bilo jako traumatično. U Indoneziju se nakon toga više nisu vraćali jer je Dragica ipak htjela živjeti ovdje, na što Gajo nije imao primjedbe.
Ono što valja naglasiti je to da je Gajo musliman, a Dragica katolkinja i oboje su zadržali svoju vjeru i oženili se u Zagrebu te imali oba obreda prilikom vjenčanja. I dan danas slave sve blagdane i Božić, Bajram, Ramazan, Uskrs i druge tako da se u njihovoj obitelji nimalo ne osjeća različitost, već zajedništvo i jedinstvo, a upravo tako su odgojili i svoju djecu sina Jasmina i kćer Lejlu.
– Kako su nam djeca uglavnom rasla u Hrvatskoj i ovdje su odgojeni, krstili smo ih u katoličkoj crkvi, odnosno priklonili smo ih društvu u kojem žive, no možda da je situacija obrnuta i da žive u Indoneziji, bili bi muslimanske vjere – kazao je Gajo dodavši da se na grbu Indonezije nalazi orao, a ispod njega lenta s natpisom na kojoj piše jedinstvo u različitosti i to je isto jedna jako zanimljiva činjenica i povezanost njihove obitelji.
Gajo kada može odlazi u Medžlis Islamske Zajednice Varaždin kako bi sudjelovao na molitvi, odnosno džumi-namazu, ali zbog trenutne epidemiološke situacije, tjednu molitvu održava sam u svojem domu.
Što se tiče pronalaska posla u Hrvatskoj, Gajo nam je rekao da nikada nije imao problema sa zapošljavanjem ili integracijom u društvo. Kako je i sam po prirodi društvena i snalažljiva osoba, brzo je u Hrvatskoj pronašao prijatelje koji su ga jako dobro prihvatili te se prema njemu ponašali i ponašaju se i dan danas kao prema svojem sunarodnjaku. Tako se i vrlo brzo nakon fakulteta i zaposlio u Rapidu, ali želja mu je bila zaposliti se u Podravki što mu je na kraju i uspjelo te se zaposlio kao samostalni konstruktor u inženjeringu gdje je radio do mirovine.
Ono što također dokazuje koliko se dobro Gajo integrirao u društvo je i činjenica da se borio u ratu za Hrvatsku.
Odlazak na ratište
– Hrvatsku državu osjećam kao svoju glavnu i primarnu državu. Kada je rat počeo u Hrvatskoj htio sam ju braniti kao svoju zemlju i to na prvoj crti. Tako sam preko generala Bobetka došao u Komarevo gdje su me dočekali vrsni i domoljubni branitelji Hrvatske. Istina na prvu sam im bio čudan, što sad jedan Indonežanin radi ovdje i zašto bi on sudjelovao u obrani naše zemlje i može li se njemu uopće vjerovati. Naravno u početku mi nisu dali pušku već su mi dali neki sitan posao za obavljanje, a ja sam njima rekao da se ja želim boriti i ne želim se vratiti doma jer je za mene to sramotno, a ako treba čistit ću vam puške i čizme, ali ću ovdje ostati – kazao je Gajo dodavši da ga je tada glavni zapovjednik čudno pogledao i odlučio mu ipak dati priliku. Od toga trenutka do danas, oni su najbolji prijatelji i ne postoji ni jedno slavlje u obitelji na koje se međusobno ne pozivaju, a redovno se i telefonski čuju.
– Jedan dan kada smo došli s posla, Gajo nas je pozvao u sobu i priopćio da sutra odlazi u Sisak na ratište. Bili smo skroz zbunjeni njegovom ishitrenom odlukom pogotovo jer se nikada nije susreo s ratom, a kamoli da se ide boriti za drugu državu među ljude koji nisu njegovi sunarodnjaci – kazala nam je supruga Dragica prepričavajući nam Gajov odlazak u rat.
Ovo je samo jedan od mnogih primjera kako je Gajo odlično prihvaćen u Hrvatskoj, no nije to samo zasluga naše zemlje koja inače dobro prihvaća strane ljude, već i njega kao osobe i njegovog načina i pristupa prema ljudima jer sada kada smo ga i mi upoznali znamo da je to stvarno jedna iskrena i domoljubna osoba koja stvarno voli Hrvatsku i naše ljude.
Među najboljim studentima
Shahidul Islam iz Đurđevca još je jedan primjer ‘stranca’ koji se odlično integrirao u hrvatsko društvo. Došao je iz Bangladeša za vrijeme bivše države kako bi studirao u Zagrebu.
– Na fakultetu je sa mnom studiralo još šest različitih nacija i od svih njih ja sam bio drugi po redu najbolji student na što sam izuzetno ponosan jer sam morao pratiti nastavu, na primjer matematiku koja je sama po sebi teška, a istovremeno sam morao pratiti i hrvatski jezik kako bih uopće razumio što se od mene traži. To je razdoblje je za mene bilo jako teško, no kako sam uporna osoba i ne volim ovisiti o nikome, dao sam 100 posto sebe kako bih i jezik i nastavu što bolje savladao – kazao je Shahidul pričajući nam o svojim počecima u Hrvatskoj koji nisu bili nimalo laki, ali kako i sam kaže imao je veliku podršku kolega i profesora na fakultetu što mu je dalo ‘vjetar u leđa’. Prilikom studiranja upoznao je i svoju sadašnju suprugu zbog koje je i na kraju ostao živjeti u Hrvatskoj jer kako kaže, iako se na kratko vrijeme, nakon studiranja vratio u Bangladeš, zajedno sa suprugom odlučio je da bi njemu ipak bilo lakše živjeti ovdje jer je već proveo pet godina u Hrvatskoj i naučio je jezik te upoznao mentalitet ljudi, nego što bi njoj bilo da odseli u Bangladeš.
Shahidul nam je kazao kako je Hrvatska zemlja koja vrlo rado i dobro prihvaća stranu osobu i kako nikada nije imao problema pri integraciji u društvo, čak štoviše kako je i sam rekao u nekoliko navrata, ako se ti potrudiš i prikloniš zemlji u koju si došao, naučiš jezik, kulturu, tradiciju, tada ćete sigurno prihvatiti i okolina.
– Kako sam bio odličan student i polagao ispite u roku, uvijek bi mi ostalo nekoliko slobodnih dana kada bi bili praznici, tada bih iskoristio to vrijeme i putovao Hrvatskom i mogu se slobodno pohvaliti jer samo još na tri otoka nisam bio, a nadam se da ću i njih uskoro obići – ističe Shahidul koji se maksimalno potrudio da upozna ljude i mentalitet iz svih dijelova Lijepe naše.
– Uvijek sam svima pomagao ako sam mogao i nikome nisam učinio ništa nažao i kako i ona poznata poslovica ide: Dobro se dobrim vrati. Tako je bilo i u mom slučaju, svi bi mi pomagali kada bih negdje ‘zapeo’ što mi je puno značilo jer ipak sam ja stranac i u mnogim zemljama diljem svijeta ne bih naletio na tako dobre i poštene ljude – kazao je Shahidul napomenuvši još jednom kako Hrvati iznimno dobro prihvaćaju strane državljanine i vole pomoći.
Shahidul je, nakon što se oženio, doselio u Đurđevac odakle mu je supruga rodom te se vrlo brzo zaposlio u Gimnaziji Dr. Ivan Kranjčev gdje je predavao engleski i talijanski jezik, a jezike je kasnije predavao i u đurđevačkoj Strukovnoj školi.
– Svih ovih 30 godina nisam dobio posao tamo gdje sam slao molbe i imao uvjete, već sve što sam dosad ovdje radio i gdje sam bio zaposlen su određene institucije i ljudi trebali moje usluge i mene zvali da dođem za njih raditi što pretpostavljam nije uobičajeno ovdje, a pogotovo ako se radi o stranom državljaninu – ističe Shahidul dodavši da je ravnatelj Gimnazije došao u njegov dom tražiti od njega da dođe predavati engleski jezik jer se nitko nije javio na oglas za posao. Nakon 16 godina rada na određeno vrijeme, Shahidul je ostao bez posla i kako kaže, od žalosti i potrebe da othrani svoju obitelj upisao je MBA studij kako ne bi morao nikoga ništa moliti.
Dva fakulteta
– Dakle sa svojih 48 godina života završio sam još jedan fakultet kako nikoga ništa ne bih morao moliti jer to nije moj način razmišljanja ni djelovanja. Već 2000. godine predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Miroslav Šumanović me nazvao i pitao bi li mu ja mogao pomoći u rješavanju jednog sudskog procesa jer im je trebao tumač bengalskog jezika. Ja sam naravno to prihvatio i Šumanović mi je odmah rekao da sam jako dobar i neka idem polagati za sudskog tumača – kazao je Shahidul koji je od tada i sudski tumač za engleski i bengalski jezik te je položio i pravosudni ispit kako bi mogao sudjelovati na sudskim procesima.
Pravosudni je ispit težak i mnogi ga polažu godinama, a Shahidul ga je položio bez problema i ponovno dokazao kako se samo trudom i radom može uspjeti gdje god se nalazio.
Na pitanje kako su Hrvati prihvatili činjenicu da je on musliman, a njegova žena katolkinja, Shahidul nam je kazao da njihova razlika u vjeri nikada nije stvarala nikakav problem. Oženili su se u Matičnom uredu, a on nikada od nje nije tražio da prijeđe na njegovu vjeru. Kao i svaki musliman poštuje svoju tradiciju i vjeru te kada god može odlazi u Medžlis Islamsku Zajednicu u Varaždin na džumu-namaz, a kada ne može, molitvu odrađuje kod kuće. Shahidul ima troje djece i ni jedno od njih nije prisiljavao da budu muslimani. No, supruga je sama odlučila da sinovi ipak budu islamske vjeroispovijesti, a kako je kćerka već tada imala 18 godina, odlučila je da se neće opredijeliti ni za jednu religiju.
Sa svojom obitelji redovno se čuje preko društvenih mreža, a kada im to okolnosti pruže i vide se jer kako ima veliku obitelj i puno braće i sestara koji su raštrkani po svijetu, teško da se svi mogu vidjeti odjednom. Roditelji su mu još živi i žive u njegovoj rodnoj kući u Bangladešu, a ono što nas je ugodno iznenadilo jest to da njegov otac ima 104 godine i odličnog je zdravlja.
I na kraju, kako i sam Shahidul kaže, ništa u životu ne dođe samo od sebe i za sve se moramo sami potruditi, a on je zaista čovjek koji se maksimalno trudio da se integrira u društvo i to mu je itekako uspjelo.
Iz ova dva primjera vidljivo je Hrvatska zemlja koja rado prihvaća strane državljanine i pomaže im kako bi se što bolje i brže integrirali. Zapravo, i sam cilj integracijske politike sastoji se u osiguravanju određenih prava strancima od strane države koji se primarno odnose na pravo na rad, odgovarajući smještaj, odnosno stanovanje, obrazovanje, sigurnost i sva ostala pripadajuća prava, dok je stranac dužan konstruktivno i lojalno sudjelovati u gospodarskom, socijalnom i kulturnom razvoju svoje nove okoline.
