U svlačionicama i hodnicima koprivničke sportske dvorane Josip Samaržija Bepo radi puno ljudi. Ipak, ne vjerujemo da ima puno njih koji u klubu rade već 28 godina. Rukometni velikan u svojim redovima ima jednog takvog, a ime mu je Bojan Savić. Gospodin Savić dugogodišnji je fizioterapeut kluba, čovjek ‘sa zlatnim rukama’, kako ga je nazvao Ivo Čičin-Mašansker. Bojan Savić rođeni je Koprivničanac koji živi u Velikoj Mučnoj koji je svoje školovanje odradio u Križevcima i Bjelovaru. Nakon vojske zaposlio se u Podravki na kinder proizvodima, da bi naposljetu uskočio u dres rukometnog kluba. Povod našeg razgovora bila je recentna nagrada, priznanje za zaslužnog sportskog djelatnika Koprivničko-križevačke županije.
Prije svega čestitke na nagradi za zaslužnog sportskog djelatnika županije, kakav je to osjećaj?
Čovjek kad dobije takvu nagradu misli da je tako, pred kraj (haha). Lijep je osjećaj, naravno, zbog toga jer ipak netko cijeni ono što se radi, u svakom slučaju je ugodno. Rukomet je takav sport, poput mnogih drugih, u kojem su igrači/ce u prvom planu pa oni jednako važni ljudi iza kulisa dobiju manje pozornosti, poput kondicijskih trenera, fizioterapeuta i ostalih jednako važnih čimbenika.
Tko je zaslužan što ste vi ovakva osoba kakva ste danas, odnosno u ovom slučaju najzaslužniji sportski djelatnik?
Prvenstveno ljudi koji su mi ukazali povjerenje i doveli me u Podravku. Još ona generacija Pavlek, Mulvaj i prof. Samardžija, ja sam došao za njihovo vrijeme, imao sam tu priliku da sam mogao otići kod Stanislava Peharca, i kod Damira Sumana sam bio na edukaciji, a kasnije sam si sam tražio tečajeve odnosno seminare koji su me zanimali, nadograđivao sam vlastito znanje. Puno sam učio gledajući i razgovarajući s ljudima. Imam završen internacionalni tečaj ozljeda u sportu i tečaj iz kiropraktike.
Kad ste kretali jeste li se vidjeli u Rukometnom klubu Podravka Vegeta ili ste imali neke druge planove?
Sad kad slušam ovu djecu koja završavaju školovanje mogu reći da sam ja isto tako razmišljao, samo mi je sport bio na pameti. Nisam se vidio u bolnici jer mi je bilo nepojmljivo da ću 30 godina raditi jedno te isto. Ovo je ipak dinamičnije, svaki dan je nova utakmica, svakih par dana se događa nešto novo. Našao sam se baš u onom što me zanimalo, i da, može se reći da živim svoj san.
Može li se reći da je ovo najveće priznanje koje ste primili?
Najveće mi je priznanje da sam dobio to da me se ljudi sjete, da su prepoznali da je i taj rad fizioterapeuta dosta bitan u kolektivu. Dobio sam od muškog rukometnog kluba, dobio sam od ženskog rukometnog kluba priznanja prije toga, ali mislim da bi ovo bilo najveće, to je na županijskoj razini.
Kakva je danas situacija, kako vas služi zdravlje, čujem da ste smanjili putovanja, ne idete po Europi više? Imate li sada više slobodnog vremena?
Ne putujem s ekipom po Europi prvenstveno zbog zdravstvenih problema, nakon dužih putovanja imam problema s leđima, a i mislim da je 28 godina izbivanja od kuće sasvim dovoljno. Sad imam više slobodnog vremena, većina vikenda je slobodna, obavezan sam na domaćim utakmicama koje su subotom tako da mogu provesti više vremena s obitelji. Sretno sam oženjen i imam troje djece, a posao mi oduzme velik dio dana, posebice putovanja.
Ali zato ste stigli proputovati Europu u ovih 28 godina?
Da, jasno. U nekim gradovima bio sam po desetak puta, ali svaki put sam otkrio i vidio nešto novo. Posebno se sjećam putovanja u Izrael iz 1998. godine, igrali smo dvije utakmice i otišli smo tamo na sedam dana. Njihova ekipa je bila dosta slaba tako da smo se stigli i kupati, otići na izlete, proći Jeruzalem, Bethlehem i sve popratno. Prošao sam s klubom praktično cijelu Skandinaviju i svaki veći rukometni grad. Srećom po sve, nikad na putu nismo imali nesreća niti ikakvih neželjenih situacija. Puno sam puta letio iznad Engleske, no nikad nismo išli tamo, volio bih posjetiti London. U Parizu sam zato bio nekoliko puta, no samo jednom na Eiffelovom tornju. Mnogi misle da su naš posao putovanja, no najčešće vidimo jako malo toga jer naša plan puta svodi se na avion, autobus, hotel, dvorana i tako unatrag.
Kako je korona utjecala na zdravlje tj. fizičko stanje rukometašica, jeste imali više posla?
Sigurno da se odrazilo, prekid treninga, treniranje kod kuće, povratak treninzima pa ponovni prekid. I broj ozljeda prošle sezone porastao je zbog koronavirusa. Na vrhunskoj razini svaki prekid trenažnog procesa nije dobar.
Klub se okreće domaćim igračicama, a u ranijem intervjuima spomenuli ste kako su Ruskinje i Bjeloruskinje malo izdržljivije od naših cura, čisto zbog rada i odrastanja u drugačijim uvjetima. Kako se sada kreće trend, ima li više ozljeda nego što ih je prije bilo?
Jedina strankinja koja je još uvijek u pogonu je Ruskinja (Stelmakh), tako da to govori dovoljno za sebe. Dalmacija i Hercegovina oduvijek su bili bazen za sebe, gdje su ljudi kršni, visoki, izdržljivi… Klub je uvijek imao puno djevojaka sa juga, u Podravini ne rastu tako velike cure, uz pokoju iznimku (smijeh). Rukometašice su postale svjesnije prevencije ozljeda i dodatnog rada na svojem tijelu. Danas se puno priča o tome, ali mislim da je to i razloga jer je sve puno dostupnije. One starije su svjesnije, mlađe to tek postaju s godinama, to je tako uvijek bilo i bit će. Kad se radi o izdržljivosti, poseban slučaj bila je Snježana Petika koja je dva tjedna nakon operacije slijepog crijeva igrala utakmicu i zabila preko deset golova. Danas je slična stvar s Dejanom Milosavljević koja je natprosječno izdržljiva igračica.
Ove sezone u klubu je velik broj ozljeda koje treneru znatno otežavaju posao pri sastavljanju ekipe. Više se puta dogodilo da se igralo ‘s onim što se ima’, kako se kaže?
Djevojke su došle iz jednog sustava u sasvim drugi, naš, Podravkin. Od djevojaka koje su stigle mislim da nijedna od njih nije igrala Ligu prvakinja, to je ritam srijeda-subota, putovanje od 1000 kilometara u jednom pa u drugom smjeru. Najlakše je suditi iz fotelje, čovjek treba probati da bi znao i razumio. Svaka tri dana ti je fokus na nečem drugom, nije jednako pripremiti se za domaće prvenstvo i Ligu prvakinja, to su neusporedive razine rukometa i tijelo pati.
Dobili ste novu kolegicu, Asju Cestar, što kažete na nju?
Asja je nova kolegica koja se brzo snašla, bit će to sve u redu, trebat će joj neko vrijeme, mislim da će ona sve to pohvatati i da će cure s njom biti dobro zbrinute.
Da niste fizioterapeut, što bi bili?
Bio bih fizioterapeut, u drugom klubu. Šalim se, ne znam. Išao sam u medicinsku školu i na pola srednje škole, kako je to nekad bilo, prebacio sam se za fizioterapeuta. Jednostavno, to mi je bilo zanimljivo, zanima me ljudsko tijelo, mehanika rada ljudskog tijela, fizionomija, mislim da bih tu negdje bio da nisam fizioterapeut.
Prošla je godina dana od njegove tragične smrti, kako danas pamtite Zlatka Saračevića?
Samo po najboljem. Usudit ću se reći da je bio najkompletniji trener s kojim sam ikad radio, a radio sam s puno njih. A i najkompletnija osoba. Kao trener bio je sjajan, od pripreme, u koju se nije htio puno miješati, od psihološkog dijela, od samog vođenja utakmice, do djelovanja u sekundi. Kakav je bio čovjek nemamo o tome što pričati, bio je ljudina, doslovce ‘raja’, kako bi on znao reći.
