‘Što je esperanto’ jedno je od čestih kvizaških pitanja na koje mnogi znaju odgovor – to je međunarodni umjetni jezik nastao u drugoj polovici 19. stoljeća s idejom stvaranja nadnacionalnog jezika kojim bi se s lakoćom sporazumijevali svi stanovnici svijeta. Esperanto je, međutim, ipak više od trivije pa se njime danas tečno služi više milijuna ljudi okupljenih u tisuće klubova, grupa, udruženja i strukovnih i nacionalnih saveza na svim kontinentima. Jedno je središte esperanta i u Đurđevcu gdje se smjestio Dokumentacijski esperantski centar, nacionalni esperantski arhiv hrvatskih esperantista i jedna od najvećih esperantskih zbirki na području jugoistočne Europe, a više o svemu za Glas Podravine otkriva Josip Pleadin, esperantist i tajnik Centra.
GP: Iznenadilo me da je Dokumentacijski esperantski centar baš u Đurđevcu. Kako je došlo do njegova osnivanja?
Ako poznajete priču, i nije toliko iznenađujuće. Esperantom sam se počeo baviti prije četrdesetak godina, a tada je u Zagrebu djelovao Marinko Gjivoje, povjesničar esperanta u Hrvatskoj. Igrom slučaja sam često s njime surađivao, a on mi je ukazao na važan problem lošeg čuvanja esperantskih materijala u nas. Dakle, kada netko umre ili se nešto dogodi, materijali jednostavno nestanu. Zbog toga sam još u to vrijeme privatno počeo čuvati esperantske materijale, no to je ubrzo preraslo mogućnosti jedne osobe, a u 40 godina nakupila značajna količina građe. Moralo se početi razmišljati o zaštiti tog materijala u nekoj vrsti centra. Ponovno sam igrom slučaja o tome pisao u nekoliko inozemnih esperantskih časopisa što je privuklo pažnju inozemnih investitora koji su donirali sredstva za gradnju ovog Centra. Tako je cijela stvar 2010. dovela do osnivanja udruge s ciljem da se ta zbirka pretvori u nešto važnije, a što je unazad pet godina pak dovelo do gradnje ovog našeg skromnog Centra koji je danas službeni arhiv hrvatskih esperantista.
GP: Čime se još bavite u Centru, osim čuvanjem arhiva?
Bavimo se i opsežnom nakladničkom djelatnošću, a ta je priča također povezana s mojim prijašnjim poslom. Radio sam kao grafičar, imao svoju tiskaru, a nakon što sam otišao u mirovinu, počeo sam izdavati materijale na esperantu i cijela se priča proširila…
GP: Da, nedavno se održala promocija nove knjige u nakladništvu Centra.
Tako je, preveli smo i objavili ‘Priče iz davnine’ Ivane Brlić-Mažuranić, a na netom održanom 11. kongresu hrvatskih esperantista u Đurđevcu smo predstavili i prijevod ‘Rute Tannenbaum’ Miljenka Jergovića.
GP: O čemu se razgovaralo na nedavno održanom Kongresu hrvatskih esperantista u Đurđevcu?
Kongres hrvatskih esperantista ima izraženu međunarodnu notu pa su ove godine stigli strani gosti iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Slovenije, Bugarske, Poljske, Burundija, Južne Koreje, Francuska i drugih zemalja. Prvi je takav skup održan još 1997. godine i od tada uvijek ima tri dijela – radni, kulturni i turistički. U radnom dijelu ovogodišnjeg kongresa bio je najvažniji okrugli stol na kojem se razgovaralo o stanju i perspektivama esperanta u Hrvatskoj. Možda vam je poznato da je 2019. godine esperanto u Hrvatskoj proglašen nematerijalnim kulturnim dobrom. Zbog toga sva naša esperantska društva, uključujući i Hrvatski savez za esperanto, imaju status nositelja tog kulturnog dobra pa je tako i Dokumentacijski esperantski centar postao jedan od najvažnijih nositelja tog kulturnog dobra jer mi ovdje čuvamo artefakte i dokumentaciju koja su za esperanto vrlo važni. Na tom je okruglom stolu raspravljano o više važnih stvari, a nama je možda najvažnija koncesija na pet godina koju smo dobili za organiziranje Kongresa u drugim gradovima. Drugo, dobili smo prijedlog da kao organizacija koja već raspolaže izdašnom količinom podataka o esperantistima, počnemo formirati registar esperantista jer uvijek je pitanje koliko esperantista ima…
GP: To je bilo i moje sljedeće pitanje.
Mi to jednostavno ne znamo jer niti na jednom popisu stanovništva esperanto ne možete upisati kao strani jezik kojim se služite.
GP: Koliko esperantista ima, na primjer, u Đurđevcu?
Nema nas puno. U udruzi je 12 osoba…
GP: A u županiji?
Možda pedesetak.
GP: Nije to ni malo.
Zapravo i jest jer je 80-ih godina ovdje djelovao Esperantski klub ‘Picok’ kroz koji je prošlo 120 ljudi u desetak godina. Na području naše županije, poglavito na koprivničkom području, esperantski je pokret bio jak u prvoj polovici 20. stoljeća. Gledano iz te perspektive danas nas je izrazito malo. Ali to je kriva slika zbog toga što fizičke udruge više nisu potrebne, sve je otišlo u virtualni svijet. Mi ipak smatramo da i esperantisti moraju imati nekakvu ‘infrastrukturu’ pa mislimo da je i dalje važno i postojanje društava, makar i manjih, koja bi radila i bila osnovica za jačanje društvenog statusa. Ne možete u ministarstva, gradove ili županije doći kao privatna osoba i reći ‘ja nešto radim’, važno je da vas netko zastupa. U Hrvatskoj danas imamo oko 1000 registriranih esperantista članova nekog društva, no to je još uvijek manje nego ranije jer smo do Domovinskog rata imali 42 društva esperantista s 5000 članova. Danas je tih društava petnaestak što je trostruki pad.
GP: Kakav je danas, općenito, interes za esperanto? Očito i dalje nije izumro.
Nije i vjerojatno niti neće. Nije problem nedostatka govornika, nakladnika, štampe ili slično, nego je jedini problem što je najveći dio tih aktivnosti preselio na društvene mreže i virtualni svijet. Nama starijima se u to teško uklopiti. Nedavno smo, za primjer, bili na jednom Erasmus projektu na kojem je bilo puno mladih esperantista. U jednom sam trenutku primijetio da ništa nije po programu koji smo dobili, a na kraju je ispalo da mladi imaju virtualnu grupu u kojoj sve to na brzake mijenjaju i točno znaju što se događa. Dakle, u virtualnom svijetu zaista ima mnogo esperantista. Prošle smo godine završili jedan Erasmus projekt u koji je bilo uključeno pet zemalja i jedino je nas nekoliko iz Hrvatske pripadalo starijoj generaciji. Na jednoj strani, dakle, imamo tradicionalni esperantski pokret, a na drugoj mladi, virtualni pokret.
GP: Odražava li se uključenost mladih i u sam jezik? Koliko je on vitalan?
Esperanto ima svoja pravila, no kao i u svim jezicima, uvijek se stvaraju nove riječi, zavisno od potreba određene govorne zajednice. Među mladima sigurno postoje nove riječi koji oni koriste za svoje potrebe, ali svaka riječ koja želi biti u skladu s pravilima esperanta prvo prolazi ‘stvarni test’ u govoru. Ako se pokaže da je nešto u govoru prihvatljivo, to ulazi u rječnike pa to prihvaća i Akademija esperanta, koja na taj način čuva čistoću jezika. Kod esperanta je važna činjenica da današnji mladi čovjek uopće nema problema s razumijevanjem teksta napisanog prije stotinjak godina. Esperanto se u smislu izgovora ili gramatičkih pravila nije promijenio, već je ostao kakav je bio i u početku. Leksik se, naravno, kao i u svakom jeziku mijenja i nadopunjuje.
GP: Koliko je esperanto danas daleko od inicijalne ideje što bi taj jezik trebao biti, kome bi trebao služiti i zašto?
Ideja inicijatora esperanta Zamenhofa nikada nije bila da esperanto zamijeni druge jezike, već da bude most između raznih jezika to jest da ljudi koji nemaju zajednički jezik imaju neutralno rješenje kojim se mogu koristiti. Esperanto se tako koristi od svog nastanka do danas, no u medijima se uvijek provlačila ideja da on mora zamijeniti engleski, negdje biti proglašen službenim jezikom, biti jedini i biti za sve. To nikada nije bio cilj niti Zamenhofa, niti esperantskog pokreta. Esperanto je postigao cilj ljudske komunikacije na neutralnoj osnovi. Često se uspoređuje esperanto i engleski, ali važna razlika između ta dva jezika je da iza esperanta ne stoji novac i politika, nego volonterstvo i entuzijazam. Zato mislim da se ta dva jezika nikako ne mogu staviti na vagu.
GP: Mora se, međutim, priznati da je baš engleski postao neka vrsta nadnacionalnog jezika kojeg svi koriste i razumiju.
Među esperantistima ima mnogo službenih prevoditelja Europske unije koji upozoravaju da je tvrdnja kako svi govore engleski zapravo neobjektivna jer govoriti jezik znači njime se bez poteškoća služiti barem u svakodnevnoj komunikaciji, a ne natucati ga. U svijetu postoji velika populacija koja koristi engleski, no malo je onih koji ga stvarno govore.
GP: Koliko je vremena potrebno za savladavanje osnova esperanta?
To je individualno. Nedavno smo ovdje imali volonterku iz Francuske koja je esperanto počela učiti krajem prošle godine, a u četiri mjeseca je toliko svladala jezik da ga normalno koristi za svakodnevne potrebe. Postoje razne priče da se esperanto može naučiti za par dana što je možda i točno za nekoga tko već vlada s nekoliko različitih jezika, no realno je da netko u šest mjeseci do godinu dana kvalitetno savlada esperanto za normalnu komunikaciju. Lakoća esperanta je u tome da ima 16 gramatičkih pravila bez izuzetaka i sustav od pedesetak sufiksa i prefiksa kojima samostalno od jednog korijena možete stvarati novi fond riječi. Neki također misle da esperanto zbog svog aglutinativnog sustava u govoru loše zvuči, no kada ga čujete, zvuči kao talijanski ili španjolski jer je u svojoj osnovi ‘europski’ jezik zasnovan prvenstveno na latinskom.
GP: Koliko je slavenskog u esperantu? Ako se ne varam, ‘kaj’ je veznik? Kako se to dogodilo?
Tako je, ‘kaj’ je u esperanto sastavni veznik ‘i’. Ne znam zašto baš ‘kaj’, no Zamenhof je vladao s nekoliko jezika, od grčkog i latinskog pa do jidiša, a gramatička jednostavnost ponekih od tih jezika otvorila mu je vrata prema sastavljanju jednostavne gramatike i u “njegovom” jeziku. Za sustav sufiksa i prefiksa našao je primjere u ruskom, dakle slavenskom jeziku.
GP: Koliko je ‘hrvatske kulture’, beletristike i slično prevedeno na esperanto?
Teško je to brojčano reći, ali samo mi u posljednjih desetak godina objavljujemo godišnje najmanje tri djela prevedena na esperanto. Prevedena je antologija hrvatske novelistike, antologija poezije, pojedinačna djela… Još su početkom 20. stoljeća hrvatska djela prevođena na esperanto, a zahvaljujući esperantskim vezama su stigla do kultura do kojih u to vrijeme inače ne bi. Slavni je primjer ‘Alkar’ Dinka Šimunovića koji je preveden na esperanto nakon čega su ga Kinezi preveli na kineski. Od novijih smo naslova uz Jergovića preveli i ‘Črnu mati zemlu’ Kristijana Novaka…
GP: Kako ste prilikom prijevoda tretirali dijalekt?
Teško pitanje. Esperanto nema dijalekte, ali postoji mogućnost ‘dijalektalnog privida’ u prijevodu, ispuštanjem samoglasnika u određenim riječima. Mi smo, međutim, na primjeru Novakovog romana, odlučili prevesti bez tog privida jer je dijalekta u knjizi previše. Konzultirali smo se s nekoliko vanjskih suradnika koji su prijevod pročitali i potvrdili našu odluku.
GP: Kako oni koji su se možda zainteresirali za esperanto mogu krenuti u avanturu učenja tog jezika?
Za one koji žele samostalno učiti postoje internetski tečajevi, a neki su dostupni i na našim internetskim stranicama. Povremeno u našem Centru organiziramo i tečajeve uživo za sve one koji i na taj način žele naučiti. Njih vodimo po takozvanoj ‘izravnoj metodi’ Stana Marčeka iz Slovačke, a objavili smo i prijevod njegovog udžbenika. Postoji i “zagrebačka metoda” učenja koja je na sličnom tragu, a naslanja se na proučavanje učestalosti riječi u govornom esperantu na temelju čega je sastavljen udžbenik. To su dvije metode koje koristimo na tečajevima uživo, a za sve ostalo tu su spomenuti linkovi na našim stranicama koji su besplatni i dostupni za sve.
