Znate li što je paragliding? To ti je ono kad letiš po nebu, a nisi u avionu. No, ova laička definicija nije nešto, tako bi ispalo da te netko i može baciti iz aviona pa to ne bi bilo to. Paragliding je zapravo sportsko letenje pomoću padobrana kojim se spušta s litica i uzvisina, jednostavnije rečeno. U gradu Picoka postoji Paramotorni klub Đurđevac gdje je glavni pokretač i motor svega Mario Jelušić. U paraglidingu ima više kategorija, parajedrilica je jedna kategorija, to je uzlet s brijega. Druga kategorija je motorna kategorija. Propeler te gura odostraga i ti letiš, dok slobodnjaci to ne mogu, oni su na vjetru i termički stupovi guraju ih gore.
– Kod motorne kategorije motori su jačine od 15 do 150 konja. Te najjače motore koriste trikeovi za tandeme koji imaju nosivost do 500 kilograma. To imaju dečki u Kataru, ta oprema košta 200.000 do 300.000 kuna – govori Mario. Osnove paraglidinga su kontrola krila. Prvo učiš na livadi, vučeš krilo. Zatim je važno znati polijetati i slijetati, a prije većih letova treba imati nekoliko manjih letova, da se skupi iskustvo. Koriste se i vitla kad nema velikih brežuljaka, kao što koristi prijateljski klub iz Virovitice.
– Sajlu razvučemo na kilometar i pol i dignemo se 600 metara u zrak. Dečki su bez motora odletjeli od Virovitice do Kutine, za primjer. Sve to iziskuje vrijeme, opremu, ulaganje. Važna je i sloga ljudi, treba imati nekog na vitlu, jedan leti, kontrolor leta – priča.
Svaki let treba prijaviti, mjere su rigorozne, sve je izregulirano do detalja.
– Preko AMC portala moram priložiti dozvolu, liječnički pregled, sve dokumente, a onda oni meni izdaju kod s kojim se mogu prijaviti i tad mogu letjeti – kaže Mario.
Što se tiče đurđevačkog paragliding kluba, on postoji od 2016. godine. Nakon koronavirusa su se napokon okupili, a jedan od prvih koraka bit će promjena naziva kluba u Paramotorni klub Paraliens Đurđevac. Imaju tridesetak članova, pet, šest iz je iz Đurđevca i okolice, dok ostali dolaze iz regije, čak i iz Zagreba, Zaprešića, Zagorja i slično. Isto tako imaju i brojne prijatelje kluba, od Austrijanaca do Talijana i Mađara. Klub iz Virovitice je član hrvatskog saveza i u šestom mjesecu će imati Europsko prvenstvo. Precizno slijetanje na piku, to je jedna krug manji od kružnog toka i u sredini je meta. Što bliže sredini sletiš, to je bolje. Taj zadatak je jako težak, posebno kad se radi o motornom slijetanju.
– Dižeš se na 300, 400 metara visine, ‘slobodnjaci’ idu sami, mi s motorima ugasimo gore motore i slijećemo. To mora biti vrhunska procjena, ne smiješ krivi potez napraviti inače nije dobro, kad si gore pika je veličine kamenčića. Moraš uračunati odakle vjetar puše, termičke stupove, propadanja, to je čudo – govori Mario pa napominje da su ljudi u Đurđevcu puno zainteresiraniji za takve stvari. Stalno imaju neka druženja, akcije, dosta se krenulo. Sigurnost je isto velika stavka, postoji i rezervni padobran. Sve mora biti dobro utegnuto, bez kacige s komunikacijom i kombinezona ne kreće se gore. Mario ima licence za let, polagao je ispite u Mađarskoj. Ima za paragliding pilota, za tandem pilota, solo pilota.
– Mi letimo u striktnim uvjetima. Leti se ujutro dva sata poslije izlaska sunca i dva sata prije zalaska sunca. Imamo jednog člana iz Vukosavljevice koji ima 70 godina i voli letjeti, no leti samo kad su uvjeti savršeni – kaže.
Kad ode gore, do 300 metara visine, Mario na nebu provede sat, dva, pa i tri, a krajolici koje vidi su zapanjujući, kaže. Ljepota Hrvatske na dlanu, pod nogama. Prošle godine poletio je kod vikendice na Novom Virju i otišao je do Batine koja je na granici sa Srbijom, kod Baranje. Letio je cijelo vrijeme tik uz našu granicu, prateći navigaciju za letenje. Doživljaj je to koji se pamti.
Mario ima svoju firmu za letove, pa nudi tako grupama da odrade poseban teambuilding. Postoji u Podravini jedna zona gdje nema ograničenja visine, tamo kod Ždale, Gole, tamo avioni ne lete i Mario i ekipa planiraju otići tamo na visinu od tri kilometra. A tamo je zima, hladno. Motor prvi osjeti rijedak zrak,
– Bio sam na Triglavu na 3800 metara, nisam osjetio nedostatak kisika, no motor ga je osjetio, gasio se, a meni je samo bilo hladno. Znaš kaj je najgore? Dok je vani ovako 30 stupnjeva, a ti moraš na sebe navući kombinezon. Ako nisi poletio isprva odmah zovi hitnu da ti nekaj daju jer se pregriješ, dehidriraš – kaže u šali napominjući kako je gore na 3000 metara nula stupnjeva. Ide se gore dok se gorivo ne potroši, pa ideš dolje slobodnim padom, treba kojih četrdesetak minuta.
– Treba biti malo spreman, nije lako poletjeti na nogama, posebno kad su mala krila. Imaš 50, 60 metara sprinta da dobiješ uzgon, a motor je pun gas. Ako ne upali isprva, ideš ponovno. Kad si gore, trebaš rukama držati komande, osjete to bicepsi i ramena – priča nam.
Zanimljivo, kad je kretao Mario nije mogao smisliti visinu, no kaže da se čovjek s vremenom privikne. Kako i ne bi kad su u visini zapanjujući prizori od kojih se zaborave strahovi.
– Nije isti osjećaj kad si na nekom visokom krovu ili kad si na nebu, na 300 metara na paraglideru, tako da to nisu iste stvari – rekao nam je. Što se tiče brzina koje se gore postižu, Mario u tandemu ide do 55 kilometara na sat, a kad leti solo zna ići do 120 na sat. Brzina slijetanja je brža nego polijetanja, stružeš nogama po 40, 50 metara sve dok ne uhvatiš korak. U svojoj firmi Mario nudi panoramske letove, tandeme, slikanje i razgledavanje. Najčešće se leti na đurđevačkom području, no ako više ljudi nazove ode on i do Virovitice, Koprivnice. Da bi poletio treba imati livadu, ravan teren, no kad se dođe gore sve se zaboravi jer se uživa i opušta. Paragliding se preporuča svim avanturistima, zaljubljenicima u letenje i ljudima koji uživaju u prekrasnim prizorima.
