Tri friške sličice iz vaše i moje Koprivnice, sve tri iz moje vizure i mojeg osobnog, dakle posve subjektivnog iskustva. Sve tri su svježe impresije iz proteklih desetak dana.
Sličica broj jedan. Nekidan se kasno navečer vraćam iz Zagreba u Koprivnicu. Vikend je, prošla su 22 sata, nema gužve na cesti. Uvijek vozim autocestom prema Varaždinu, ne sjećam se kad sam zadnji put u Zagreb išao kroz Križevce. Cesta je bolja, sigurnija, komotnija i nekako naša, domaća. Podravska. Od zagrebačke Trešnjevke do Gradskoga groblja u Koprivnici trebalo mi je otprilike sat i desetak minuta. Ugodne vožnje
koju gotovo da nisam osjetio.
Sličica broj dva. Slučaj je htio da se ovih dana, također kasno navečer za
vikend, vozim Podravskom magistralom iz smjera Đurđevca prema Koprivnici. Ponoć je. Jede mi se sladoled i pije hladna Coca-cola, pa odlučujem skrenuti na nadvožnjak prema koprivničkome McDonaldsu. Na vrhu nadvožnjaka nestvaran prizor: raskošna svjetla McDonaldsa i nove Shellove benzinske postaje. Gužva na jednoj i drugoj lokaciji. U prvi sam tren pomislio da sam fulao grad. Pa ovo je skoro hollywoodski, pomislih.
Sličica broj tri. Ne, nisam noćna ptica, da se razumijemo, ali zbog prirode posla zakasnio sam s izvođenjem psa u večernju šetnju i njegovo obavljanje fizioloških potreba pred spavanje. Krenuli smo, tako, maleni četveronožni šašavac i ja u mirnu koprivničku noć. Radni je dan, bliži se ponoć. Pas veselo trčkara okolo, nije na lajni jer sam šest mjeseci potrošio da ga naučim da je bolje da me sluša i uživa u apsolutnoj slobodi. Udišem svjež gradski zrak sa slatkastim, nostalgičnim mirisom koji se širi iz Podravkina pogona u Starčevićevoj. Treća smjena štanca nešto jako fino. Hodamo i trčkaramo do Opatičke i natrag prema kolodvoru. Nigdje žive duše, osim mlađeg biciklista koji je u jednom trenu prozujao pokraj nas. Grad je usnio snom umornog težaka, spokojnog i sretnog.
Nema automobila na cesti, nema živa psa na pločnicima. Osim tog jednog koji uživa u slobodi, ali i sigurnosti podravske metropole udobno zavaljene između dravskih ravnica i bilogorskih brežuljaka u svježini listopadne noći. Zamišljam kako je tog časa – ponoć je već prošla – s malenim psom koji veselo njuška šetati zagrebačkim, splitskim ili osječkim kvartovima. Od centra prema periferiji. I nekako te prizore ne mogu zamisliti. Strani su mi i
ovog časa nedokučivi.
I zapravo su te tri sličice prvo što trebate ispričati poznaniku ili rođaku iz metropole ili dalekoga kraja kad vas pita di ste, kako ste, šta ima u Koprivnici. Baš te. I to prije nego što vas razgovor odvede prema NK Slavenu, Podravki, Tuborgu, mladom koprivničkom gradonačelniku, biciklima, Čokolinu, rukometašicama. „Evo, nema ništa, sve je okej, dobro smo. Često sam u Zagrebu poslovno i privatno, kad dođeš vodim te u ‘mek’ na ručak, a, znaš, imam ti i psa kojeg izvodim navečer u šetnju, utrkujemo se kroz pola grada“, zamišljam kako im odgovaram, a oni u čudu slušaju i ne shvaćaju što im to želim poručiti. A ja im, zapravo, na fin i nenametljiv način kanim reći da Koprivnica ima sve ono što jedan pristojan, razvijen i perspektivan grad treba imati. Jaku industriju s mnogo radnih mjesta. Odličan odgojno-obrazovni sustav s vrtićima, školama i sveučilištem. Pristojnu i uljuđenu vlast. Razvijen i uspješan nacionalni sport. Klimu i okruženje u kojem rado posluju i jaki svjetski brandovi poput McDonaldsa i Shella. Ali, diskretno im hoću skrenuti pozornost i da Koprivnica, razvijena i snažna, ima i ono što drugi gradovi baš i nemaju u toj mjeri. Mir i sigurnost. Osjećaj ugodnog života u kojem se može hedonistički uživati. Zdravo okruženje za djecu, mlade i kućne ljubimce svih fela. Toleranciju prema drugima i drugačijima. Osjetljivost prema slabijima i potrebitima. Širinu i strpljenje prema neprilagođenima.
Našem i vašem gradu, dakako, može se štošta i prigovoriti. Ali, ti prigovori, ma kako bili opravdani, neće umanjiti univerzalnu vrijednost današnje Koprivnice. Grada koji je danas doista po mjeri čovjeka, psa i bicikla. Sve druge riječi su suvišne.
