Pokušavam nešto obaviti u gradu. Za početak, skoknuti do tržnice po grincajg, možda kupiti nešto pilećih bataka i zabataka za spremiti u škrinju da se nađe za crne dane, baciti pogled u one kućice gdje se prodaje kožna galanterija u nadi da ću pronaći i neki dobar kožni remen i općenito uživati u vrevi koprivničke tržnice u subotnje prijepodne. Čim sam krenuo, problemi. Još sam jučer sigurno koračao svojom ustaljenom rutom, a danas se više ne može proći jer je sve raskopano, ulica je zatvorena zbog ogromne rupe iz koje strši nekakva cijev, bageri su parkirani sa svake strane, a u glavi mi odzvanja onaj uporni ‘pip-pip-pip-pip’ kamiona koji se lagano pomiče u rikverc. Nakon što sam se oporavio od početnog šoka i nevjerice, razmislio sam o alternativnim pravcima prema tržnici jer je nemoguće da je baš sve raskopano i mora postojati način da čovjek u miru ode na plac. Ipak, čini se da je vrag odnio šalu i da su radovi u ovoj terminalnoj fazi zahvatili baš sve. U taj mi je tren sinulo – park! Ideja je toliko jednostavna da mi se na tren učinilo kako mi se ruga i smije u lice. Pa naravno, park! Sve što trebam učiniti je proći pored nove lokacije dislociranog kioska, nastaviti ravno glavnom alejom u parku, a onda zakrenuti lijevo, pripaziti da mi na glavu ne padne cigla s rodne kuće Pavla Vuka-Pavlovića i eto me na tržnici. Brzim sam prošao pored kioska, zatim glavnom alejom, zakrenuo lijevo, izbjegnuo ‘vuka’ i našao se pred tržnicom, e samo da bi me tamo dočekala ista raskopana slika. Nisam paranoičan, no posljednjih mi se dana čini da me radovi prate. Nema veze, moram u Zagreb, a ne smijem zakasniti na bus na željezničkom kolodvoru…
Radni je tjedan. Dogodilo se da sam se igrom slučaja kasno vraćao iz Zagreba. Nadao sam se pronaći nekakav ‘Blabla car’, no čini se kako u Koprivnicu rijetko tko vozi, a još manje otkako se pročulo da nema normalne ceste i da su s polja kukuruza kod Križevaca u koji nestaje ta slavna ‘brza cesta’ maknuli čak i tablu na kojoj su navedeni izvođači radova i to čim su političari otišli, ostavljajući za sobom karakterističan ljigavi trag poput onog koji ostavljaju puževi golaći. Kad smo već kod puževa golaća, pokušao sam se u grad vratiti i autobusom, no ni od toga nije bilo ništa jer autobusa naprosto nema pa sam, osuđen na vlak koji se iz Zagreba u Koprivnicu zbog radova kreće još sporije od puža, stisnuo zube i pripremljen na već tradicionalni trijatlon hodanja-vlaka-autobusa-vlaka-hodanja i znao samo jedno, a što mi je u glavi odjekivalo poput stihova iz one poznate pjesme ‘Koprivnica, grade moj, evo se vraćam…’: vratit ću se, pa makar i brzinom puža golaća. Nakon više od dva sata, napokon smo se približili gradu, a stihovi su se gotovo neprimjetno promijenili u ‘još uvijek sva blistaš, stara mi damo, dok gledam te izdaleka/još smrklo se nije, a ti pališ svjetla, k’o neko kad nekoga čeka’ dok sam u daljini gledao raskošna svjetla McDonaldsa. Od silnog sam putovanja dugog čak 100 kilometara ogladnio pa sam se poželio okrijepiti. Raskošna i omamljujuća svjetla McDonaldsa toliko su me opčinila da sam se po izlasku iz vlaka odmah zaputio prema zaobilaznici, već osjećajući u ustima neponovljiv okus velikog McCountry menija i nezaobilazne okrepljujuće Coca-cole. Ipak, čini se da je vrag još jednom odnio šalu jer su vrata McDonaldsa bila zatvorena. Dovraga, pomislih, u ovom se gradu za radnoga tjedna iza ponoći ništa ne može pojesti, čak ni u McDonaldsu. Nema veze, sutra je novi dan…
Jedna od rijetkih aktivnosti u kojima uživam je odlazak u kino. I to naše, koprivničko kino, smješteno u sam centar grada do kojeg se dolazi prolaskom kroz jedan od rijetkih uređenih i javnih gradskih haustora iznad kojeg je jednostavni neonski natpis ‘KINO’ i u kojem nema onih multipleks grozota poput beskonačnih reklama ili cijele siline gastro-enološke ponude jela i pića u kojima možemo glasno uživati dok gledamo film. Ovoga se mjeseca prikazuje besplatna revija filmova Stanleya Kubricka i sve počinje kultnom ‘Lolitom’, filmom snimljenom prema istoimenom romanu Vladimira Nabokova u kojem je priča o svodniku pedofilu ispričana iz prvog lica jednine na umjetnički toliko nevjerojatan način da smo s njim primorani upravo suosjećati, a u čemu je sadržana srž Nabokovljeve ideje i svi problemi koje su zbog toga imali i Nabokov i Stanley Kubrick i zvijezda filma Sue Lyon koja je u to vrijeme imala 14 godina. Ovaj je grad siguran i u njemu uvečer bez previše straha možeš šetati, biciklirati ili sjediti na nekoj klupi i pušiti u miru. No, činjenica da u našem malom, slatkom, provincijalnom kinu igra takav jedan film i to baš kao nekakva uvertira baš dan uoči 666. rođendan grada za mnoge naše sugrađane nije nimalo slučajna i konačni je dokaz da nama vladaju ‘ljudi gušteri’, pedofili, prikriveni fanatici, sotonisti, komunisti, anti-kršćani, rušitelji tradicionalnih obiteljskih vrijednosti i da je vrag još jednom i konačno odnio šalu i došao na svoje. I to baš uoči 666. rođendana grada, baš u našem kinu, baš tim filmom koji se baš morao prikazati iako je baš taj Stanley Kubrick režirao 13 dugometražnih filmova od kojih su mnogi bolji od te nesretne Lolite i zbog čega se čini da sve ipak nije tako naivno i sigurno kako se čini i da iza kulisa ipak stoji neka prikrivena poruka i agenda.
Ispričao sam to kasnije svojim poznanicima iz metropole koji se bez problema kreću gradom, koriste javnim prijevozom, vlakom, autobusom i brzim cestama, naručuju hranu iz McDonaldsa u bilo koje doba noći bilo kojeg dana u tjednu i u kinu gledaju Lolitu i slične grozne filmove bez straha da će ih netko dočekati u nekom mračnom kutku i pitati ‘imate li trenutak za razgovor o našem spasitelju Isusu Kristu’, a oni su stali u čudu, slušajući, ali ne shvaćajući što sam im to želio poručiti.
No, na kraju, sve su te autobiografske sličice ono za što je Goran Tribuson u svom nedavnom koprivničkom gostovanju okarakterizirao kao ‘fiction’ i ne treba ih shvatiti ozbiljno ili kao činjenice, nego kao literaturu, a pogotovo baš na 666. rođendan grada Koprivnice. Vrag je možda odnio šalu, ali nosi Pradu pa ako se strpimo još samo malo, možda u Pradi vidimo i našu ‘staru damu’…
