U gotovo svakom našem selu nekada je postojao ‘pametniji’ seljak s kroničarskim ambicijama: ti su lokalni ‘povjesničari’, amateri i po znanju i po pismenosti, bili ipak pouzdani svjedoci i revni zapisničari kolektivnih sjećanja, a u neku ruku i apologeti svoje lokalne zajednice. Bez njih ta bi mikro-povijest nestala, kao što s vremenom nestaje sva usmena predaja ili se priče pretvaraju u neprovjerljivi i nesigurni mit.
Podatke o ljudima i događajima u Ždali u jednu je takvu bilježnicu zapisivao čovjek po imenu Kolarić Petar. Pročitavši nedavno te zapise (do kojih sam došao posredstvom moga starog ždalskog učitelja Slavka), sjetio sam se jednoga detalja koji je – kao usmena predaja – kolao tom malom zajednicom, a zapisan u teku postao je ‘povijesna činjenica’. Riječ je o događaju od 15. lipnja 1941. godine, kada su ustaše u Prekodravlju pokupile relativno veliku, ali raštrkanu zajednicu domicilnih Roma te ih transportirali na sabirno mjesto u Golu. Prilikom izlaska na golski plac i brutalnog utovara u kamion za transport u Jasenovac, pri silnoj kuknjavi i leleku žena i djece, jednome od prisilnih prijevoznika – kočijašu Đuri Kovaču, zvanom (na mađarskom, naravno) Kopas iz Ždale je pozlilo, nedugo zatim je i umro, a golski liječnik i narod toj su nesretnoj smrti dali pravu dijagnozu :puklo srce od žalosti. Kako je ta priča u pučkoj legendi i i sjećanjima moje majke bila živa i puno kasnije, to se ‘puknuće’ srca u dječjoj uobrazilji doista javljalo u svojoj realističkoj varijanti, kao prizor neizdržive tuge koja završava pravom, zvučnom – eksplozijom srca.
Preletjela mi je ta slika u mislima za nedavne promocije publikacije koju je, na temu kolokvija o Židovima u Podravini, priredilo Povijesno društvo Koprivnica. Sjetim se, zapravo, te dječje predodžbe svaki puta kada se komemoriraju strašni dani iz 1941. godine i kada se govori o nestanku jedne male zajednice, godinama egzistentne i aktivne u povijesti grada i kraja. Pitam se, naime, da li je nekome od naših sugrađana ‘puklo srce’ od jada, tuge i nemoći, u situaciji kada je preko noći ‘nestalo’ 250 njihovih sumještana, znanaca i prijatelja? Pitanje nije postavljeno s prikrivenom sumnjom niti je intencija provokativne namjere, još manje kao vrsta osude: jednostavno se pitam o tome što se događa u glavama i srcima onih koji vide neko zlo, a ne mogu ništa učiniti, a kamoli to zlo i spriječiti. Kakva je njihova moralna pozicija i je li praznina ili pritisak u grudima dovoljna mjera ili jasan znak njihove empatičnosti ili bi nekome od njih (nas) trebalo ‘puknuti srce’, ako bismo našu ljudskost htjeli potvrditi?
Nestanak 250 Židova u koprivničkoj ‘kristalnoj noći’ 23. i 24. srpnja 1941. godine te otvorenje logora na Danici dva su najcrnja, najružnija dana u dugačkoj povijesti ovoga grada. Je li se moguće iskupiti za njih ili one ostaju trajne tamne mrlje u našoj savjesti? I, koliko smo mi sada odgovorni za ono što se učinilo prije 80 godina? Pri tome me manje zanimaju, kao što bi rekao i talijanski pisac Primo Levi, ‘pokvarene svinje’ – jer će njih uvijek biti – nego ‘oni koji stoje i gledaju’ – jer, oni su ‘čudovišta’. Koliko smo mi ‘stajali i gledali’ ili – još gore – makivali se, zaboravljali, šutjeli. O ‘svinjama’ koje su preuzimale židovske trgovine i kuće ne želim, dakle, govoriti, kao ni o ‘svinjama’ koje su poslije oslobođenja nacionalizirale privatna vlasništva ili o ‘svinjama’ koje su devedesetih godina grabile bijelu tehniku i televizore iz napuštenih banijskih i ličkih kuća. Govorim o moralnom relativizmu onih koji u takvim situacijama okreću glavu ili govore da se tu ništa ne može. Znam, odgovoriti ćete, za koprivnički slučaj poznatim činjenicama: o ‘pravednicima’ među nama, o dolasku omladine na daničke žice, o ilegali, o bijegu u šumu, o odlasku na Papuk u jesen 1943. godine, o osudi zločina, o komemoracijama. I sve će to biti istina koja oslobađa, ali ja još uvijek mislim o ‘krivnji’ svih onih ‘većina’ nad ‘manjinama’, krivnji u koje smo bili upleteni od tih ‘kristalnih noći’ iz ’41. do noćnih telefonskih prijetnji iz devedesetih. Hoćemo li sve te ‘krivnje’ vući generacijama ili ćemo – poput one časne sestre, čuvene psihologinje i autorice udžbenika za strukovne škole iz ranih devedesetih, odahnuti i u knjigu za srednjoškolce hladno (mainkampovski) zapisati kako smo konačno napravili amputaciju i riješili se raka koji je godinama nagrizao zdravo tkivo nacije.
