Poznata zgrada nekadašnje robne kuće Nama u Ilici i njezina manje poznata sestra na Kvatriću, nakon čak 23 godine stečaja, do rujna ove godine trebale bi dobiti novog vlasnika. Sudbina u kojoj u Hrvatskoj nakon višedesetljetne ili u ovom slučaju čak višestoljetne tradicije nešto što je u svom ‘životnom vijeku’ izraslo u ‘instituciju’ pa čak i konstitutivni moment naše kolektivne povijesti i identiteta mukte propadne, svima je već dobro poznata i teško da netko nad time i trepne okom.
U slučaju Name, riječ je zapravo o 187 godina tradicije jer još je 1837. godine na tom mjestu u Ilici 4 bilo svratište ‘K caru austrijanskomu’, a nakon što je zgradi nadograđen i drugi kat, svratište je postalo ‘Hotel k caru austrijanskomu’ dok je u Ilici 6 pak bilo svratište ‘K Ugraskoj kruni’, kasnije poznato kao Hotel Grand. Carl Kastner i Herman Öhler, bečki trgovci češkog i židovskog podrijetla, adaptirali su Hotel k caru austrijanskomu u svoju trgovački kuću ‘Kastner i Öhler’ i 1929. godine otkupili čitavu zgradu. ‘Sve za svakoga’ bio je tada slogan Kastnera i Öhlera, robne kuće koja je 1926. godine dobila i svoj treći i četvrti kat te vanjski izgled sličan onome kakav zgrada ima i danas. Onda je došla NDH, razbaštinila Hermanovog nasljednika Franju Öhlera jer je bio židov i deportirala zajedno sa suprugom u koncentracijski logor gdje su ubijeni 1943. godine. Onda je pak došla SFRJ Jugoslavija kada robna kuća mijenja ime u Nama odnosno ‘Narodni magazin’, a što se zadržalo do danas. U vremenima koja su dolazila, Nama se proširila gotovo cijelom bivšom državom i 80-ih imala 3.300 zaposlenih s 21 posto udjela u ukupnoj maloprodaji. Onda je pak došla Hrvatska kakvu poznajemo danas, a već početkom 90-ih dogodila se sumnjiva privatizacija i već 2000. godine Nama odlazi u stečaj.
Danas kada je njena konačna propast neminovna, razni ‘stručnjaci’ i predstavnici raznih ‘instituta’ raspravljaju što bi trebalo stajati na njezinom mjestu pa se predlaže sve od toga da postane svojevrsni Muzej za umjetnost i obrt s odjelom 20. stoljeća do toga da ostane trgovački centar, da se zgradi ne bi trebala mijenjati namjena jer je upravo za namjenu trgovačke kuće i građena, da bi mogla služiti i kao mjesto aranžerskih instalacija poput izloga u Parizu, da bi ju trebalo oplemeniti dodatnim sadržajima poput restorana na krovu kao u Kopenhagenu, Milanu ili Firenci jer svi europski gradovi imaju više takvih robnih kuća u centru što je pak neizostavni dio ‘europskog identiteta’ kao takvog i još svašta nešto.
Poučeni najtočnijom od sviju znanosti, ‘iskustvom’, gotovo sa stopostotnom sigurnošću možemo tvrditi da od svega toga neće biti ništa i da će današnja zgrada propale Name u Ilici najvjerojatnije u godinama koje dolaze dobiti nekakvog novog vlasnika i ostati zjapiti prazna ili će se pretvoriti u nekakve privatne stanove za nekakvu imućnu elitu ili će pak postati još jedan u nizu trgovačkih centara sa modernom šund robom kakvi već desetljećima unazad polako, ali sigurno s periferije stežu obruč oko svih nas.
Namina priča nije samo njena te je istodobno priča svih nas, ako ništa, a onda samo zato jer je tu gotovo dva puna stoljeća i teško da je netko tko ovoga časa čvrsto stoji dvjema nogama na zemlji od toga stariji. Nama priču dijeli s brojnim drugim poduzećima najrazličitijih karaktera koja su u nekim davnim mračnim vremenima kada nam je bilo mnogo gore nego danas prosperirala, a onda su u vrijeme svjetla i prosperiteta propala. Tužnije od te propasti jedino je to kako se čini da danas više nikome do svega toga uopće niti nije stalo te smo kolektivno i više nego sretni što se sve može zamijeniti svojom jeftinijom ili digitalnom inačicom.
Zato bi dobro trebali pogledati oko sebe i u svojim lokalnim okvirima i razmisliti o tome što je nama u ovom gradu Nama i kome to znači nešto ili ništa. Svima nama, čini se, dolazi Nama sudbina pa možda zato ne bi bilo loše zapitati se to isto i o listu kojeg ovog trena držite u rukama, a koji također baštini tradiciju od sedamdesetak godina i konstitutivni je moment naše kolektivne lokalne povijesti i identiteta. Zato ćemo, u slučaju da se u nekoj nama-budućnosti više ne čitamo, i završiti slavnim citatom Trumana Burbanka iz filma The Truman Show: Good morning, and in case I don’t see ya: Good afternoon, good evening and good night!
