Fačuk – kratkometražni animirani film, folk horor bajka inspirirana radovima Mije Kovačića te narodnim pričama i vjerovanjima s područja Podravine izuzetno je važan u popularizaciji i revalorizaciji naivne umjetnosti.
Fačuk nudi mogućnost reinterpretacije naive u suvremenim medijima bližim mlađim generacijama koja na taj način upoznaju važnost i vrijednost ovog umjetničkog stila.
Prvi animirani film inspiriran podravskom naivom premijerno će se prikazati 12. rujna 2025. godine u Kinu Velebit, a potom od 19 sati slijedi otvorenje making of izložbe u Galeriji Koprivnica.
Izložba Fačuk – Behind the scenes: od naive do animacije (12. rujna – 28. listopada) prikazuje desetogodišnji proces nastanka filma kroz originalne zapise, različite faze procesa i međusobnih dogovora uključenih aktera i na kraju – originalnih crteža i slika te procesa animacije naivnih slika.
Redateljica i scenaristica filma Maida Srabović, mlada je koprivnička kreativka, direktorica studija za animaciju i produkciju Tetrabot, koja je oko sebe okupila ekipu ozbiljnih profesionalaca. Od samog početka, u proces nastanka uključen je velik broj (stručnih) suradnika, spomenimo da palicu umjetničkog direktora preuzima poznati suvremeni umjetnik Stipan Tadić, dok je glavna animatorica Ivana Pipal. Odabir ekipe nastanka filma govori u prilog pomnom promišljanju i odabiru suradnika s podravskog podneblja kako bi se osigurala autohtonost materijala. Tako glazbene aranžmane potpisuju Miroslav i Gordana Evačić, dok glasove likovima u filmu daju i žene iz Udruge žena Reka. Film od samog početka podržava obitelj Mije Kovačića i Zaklada Mijo Kovačić, kao i Muzej grada Koprivnice, a ubrzo vrijednost prepoznaje i HAVC, Grad Koprivnica i Grad Zagreb. U finalu film se zaokružuje u koprodukciji s URGH!, Octopics i RTV Slovenija.
Film kroz medij animacije oživljava slike Mije Kovačića: Nevjestu dravskih ribara (1982.), Sodomu i Gomoru (1976./1977.), Jamu (2011.), Opći potop (1974.), Ples mrtvacov (1992.) i sliku simptomatičnog imena Svaki čovjek svoj križ nosi (1975.). Osim ovih umjetnina, cjelokupni korpus naivne umjetnosti, a posebno one iz kista Mije Kovačića utjecao je na kolorističku skalu i atmosferičnost čitavog filma. Spoj starog i novog, klasičnog i suverenog premošćuje se angažmanom Stipana Tadića. U reinterpretaciji slika Mije Kovačiča, kao i stvaranju ostalog scenografskog prostora, zahvaljujući kontinuiranom radu, upornosti i odlučnosti ostvaruje prepoznatljivi autorski rukopis, odmak i samosvojnost stila, ali i pokazuje visoku razinu poštovanja, profesionalnosti i odgovornosti prema bogatom i važnom kulturnom nasljeđu. Radi brzo, dosljedno i predano, bez straha i predrasuda. U svoj slikarski potpis uključuje dozu humoreske, igre i duhovitosti, ostajući ozbiljan, pa i brutalno doslovan u trenucima kad scenarij to zahtijeva. Prepoznatljivim detaljističkim realizmom i perfekcionizam u igri postojećih remek-djela naivne umjetnosti i vlastite maštovite kreacije stvara upečatljive, vizualno privlačne i intrigantne prizore u kojima bez ustručavanja koketira s estetikom ružnoće i raspada, baš poput Mije Kovačića.
Iako nas prizori izmučenih ljudi, agresivnog kolorita, šarenila koje uznemiruje osjetila, očerupanih životinja, masovnih scena, prijeteće prirode na rubu nevremena, tragičnosti i težine seoskog života u naivi mogu prestrašiti, ono što nas u reinterpretaciji u Fačuku zaista prestravljuje jest atmosfera zadrtosti i neznanja koja u gledatelju budi zabrinutost, tugu i empatiju prema Nadici i (nerođenom) djetetu.
Animacija je pritom poslužila kao odraz vizualizacija unutrašnjeg stanja stvarajući film koji ostaje upisan u našim stanicama, tjerajući nas na promišljanje još dugo nakon gledanja. Emocija postaje srž i okosnica filma sa snažnim kritičkim komentarom i pozivom na razumijevanje, empatiju i toleranciju različitog ili nepoznatog. Poniranjem u mračnu stranu ljudskosti, Fačuk nas podsjeća da nešto drugačije nije nužno loše i poziva na iskorak prema otvorenosti, učenju, prihvaćanju i širenju vidika.
