Što te žulja, Koprivnico?
Jesmo li postali previše sebični, previše nezadovoljni, previše opterećeni da smo na kraju svih krajeve samo, zdravo seljački, čangrizavi i onda kad ne treba. Pa udri Mujo po svemu, jer neće nama nitko kvariti naš mir koji smo mi zaslužili.
Što te žulja, Koprivnico?
Koncert Prljavog kazališta na trgu nam našeg grada i buka koju sam koncert donosi?
Jesu li u Gradu (s velikim G) razmislili o činjenici da u Koprivnici žive i mala djeca, bebe koje ne znaju reći što im smeta? Jesu li u Gradu razmišljali na način da smetaju maloj djeci s bukom koncerta Prljavog kazališta? Jesu li razmislili prije nego su organizirali koncert na glavnom trgu o činjenici da će se taj koncert čuti i dalje od samog centra grada pa tako će ga i čuti mala djeca, bebe za koje Grad nije osigurao adekvatno mjesto kako bi ih maknuli od tog sotonizma zvanog KONCERT.
Što te žulja, čovječe? U kojem svemiru živiš? Što ti truje dušu da od svih govana ovog svijeta ti tražiš govno tamo gdje ga nema? Misliš li stvarno da trebamo ukinuti sve pa tako i koncerte na glavnom trgu zato jer tebi konkretno smetaju pa uvlačiš u svoju tragikomičnu priču i sve male bebe ovog grada, govoreći u njihove ime – izvucimo pravdu do kraja, STOP koncertima.
Kao klinka sam obožavala ići s roditeljima na razne manifestacije u centar, obožavala sam lunapark, vrtuljke, autiće, trampoline, tobogane, sladoled i kokice, lepinje i SVE što je imalo veze s igrom i hranom!
Danas više ne pohađam manifestacije ovakvog tipa ili izaberem vrijeme kad još nema hrpe ljudi u gradu, čisto zato jer više ne volim gužve, a i guzica mi više ne stane na ili u većinu toga u lunaparku pa ni nemam nekog veselja.
Jesam li jučer bila na koncertu Prljavog kazališta? Nisam. Zato jer ih nikad nisam slušala. I točka. Nema tu daljnjeg objašnjavanja niti drugih razloga. Ne slušam Prljavo kazalište i ne bih zbog njih otišla u gužvu ljudi jer me to ne ispunjava. Jesam li hodala gradom i srala ljudima što su se došli zabaviti? Nisam. Jesam li obznanila svima da me žulja što su bučni i što ih čujem u stan? Nisam. Iskoristila sam to vrijeme pričajući s dragim ljudima kako ovako sa strane njihove pjesme zvuče dosta tužno kada ih slušaš iz stana, ali svi smo se (gotovi svi) dogovorili da vjerujemo da je atmosfera u centru sve samo ne tužna. Završila sam razgovor, skuhala sam si mrkvicu i brokulu za gablec, upalila seriju (Extras se zove, gledaj ju, nemoj biti budala ko ja i ne pogledat ju sve do 2019. godine) u pozadini odslušala Prljavo kazalište i još jednom se pitala ‘Zakaj ne denu takve koncerte dan ranije pa da onda svi skupa u srijedu ujutro mamurni pijemo kavu na poslu ili na teresi u centru grada, a ne kaj nam ga denu točno na Praznik rada pa se onda moramo sputavati jer naredni dan neće baš biti tak opuštena atmosfera u zraku pa se onda nemreš onak kak gospod zapoveda proveseliti do jutra.’
Jesam li bila na Praznik rada u dućanu? Jesam. Jesam li i ja radila na Praznik rada. Jesam. Celih 8 sati. Zakaj? Tak. Takav sam si posao odabrala. Dok mi ne bude pasao, tražit ću drugi. Osjećam li se potlačeno? Ja osobno ne. Jel’ mi se dalo dići i otići na posao? Nije. Jel’ mi samo u srijedu tako bilo ili se tak nekaj dogodi i regularnih dana? Dogodi se. Dogodi se nekad tak jako da bi nazvala na posao i rekla ‘NEĆU i NEMA me’, ne napravim to, ali lepo je zamišljati da postoji i ta opcija. Nisam napravila to, nisam dramatizirala na svoj radno-neradni dan jer sam si sama taj posao odabrala. I točka. Mogla sam se zatvoriti u ured i raditi od 7 do 3, od ponedjeljka do petka, ali onda to ne bi bila ja.
Jesam li u dućanu naišla na tetu koja je bila veoma lošeg raspoloženja? Jesam.
Jesam li joj rekla ‘Teto i ja sam radila, ajmo se mi dvije radije ko ljudi malo porazgovarati, možda i nasmijati pa će biti bar na tren malo veselije?’ Nisam. Zakaj nisam? Nema smisla. Svako je tvorac svoje sreće. Svako ili SVATKO? Kak god ti paše.
Jesam li na društvenim mrežama srala po ljudima koji su otišli na porciju graha koju sam nekad i ja ko osnovnoškolka znala ‘mazati’ ko velika? Nisam. Jesam li vidjela i pročitala hrpe komentara da su ljudi koji su čekali u redu na grah prejadni, stoka, ovce, glupi? Jesam. Što te žulja, Koprivnico? Reci mi? Što je tako crno u tvom životu da ćeš radije trošiti energiju na vrijeđanje drugih nego na popravak svog života?
Susjed kosi travu onda kada bi ti baš odmarao. Ti ne odeš do njega i porazgovaraš s njim, ti napišeš to na fejsu, jer kako se netko usudio tvoju idilu kvariti? Susjed ima radove na kući ili u stanu da mu pas mater kako se usudi, tebe ometati tako plahog, takvu senzibilnu jedinku na ovom svijetu, da mu pas tatu. Pa jel ne možeš kositi travu ili imati radove u svom domu dok nema ni jednog susjeda u ulici? Daj se spriberi.
Imala sam susjedu kojoj vrag nije dao mira nikad. Ta je stalno nešto radila, kosila, gradila, rušila, sadila, pekla rakiju, imala hrpu pasa, sve u svemu kod nje je uvijek bilo veselo. Nekad bi ona nas probudila u ljetno jutro oko 6 ili 7 s kosilicom, nekad bi nju mi probudili s nečim. I nitko se nije ljutio. Znala nas je probuditi i u 3 ujutro davajući nam Bubija (mačka) kojeg sam razmazila do granice da se bogec znao popet na drvo, ali sići s njega ni pod razno, pa ne budi lijena, susjeda uzima ljestve i penje se po Bubija jer budala mala dreči, a mi ga ne čujemo. Znala sam i ja s njom po cele dane peći kolače ili kuhati rakiju ko klinka. Dobri smo si bili. Skupljali se u ulici, pekli odojka na ražnju, družili se, poštivali se. Valjda nam zato nije smetalo što su nekad ljudi oko nas kosili, mijenjali krovove, radili fasade, valjda nam zato nije smetalo što su ljudi ŽIVJELI. I međusobno se tolerirali.
Sad svima smeta sve. I ono što treba, a bogme i ono što ne treba. Što te žulja, Koprivnico?
Kad smo već kod Boga, vidjela sam da ima i onih koji se zgražaju što je netko, ne znam gdje, nit me zanima, krstio svoje dijete na sam USKRS, Bože spasi ga pa kako se usudio. Ovo je dovoljno po toj temi. Samo mi za kraj ostaje ‘Što te žulja, Koprivnico?’
Ne žulja te što djeca u pola 8 ujutro izlaze iz kockarnice i odlaze u školu?
Ne žulja te što ona galama koju čuješ iz susjedne kuće možda i nije tako bezazlena kako si misliš dok pokrivaš uši i zatvaraš oči?
Ne žulja te što curice od 14 godina izgledaju minimalno 10 godina starije?
Ne žulja te što si inertan i jedino što ‘radiš’ jest lupanje po tipkovnici?
Ne, tebe žulja što je koncert preglasan, jer istina je, kužim te, svaki dan je neki koncert u centru, dozlogrdilo bi i najvećem partijaneru jebote.
Tebe žulja što te sram otići po tanjur graha pa one koji odu po njega prozivaš stokom i jadnicima.
Tebe žulja što susjed kosi travu dok ti želiš odmarati.
Tebe žulja što ti je netko došao u dućan po kruh i tako ti u tvojoj glavi iskazao nepoštivanje, a nisi pomislio da ste u istom ‘sosu’.
Tebe žulja što nisi sretan. Sa samim sobom. Onda je i SVE drugo u SVIM situacijama nesretno i ružno oko tebe.
Razgovor ljudi, razgovor, čisti ljudski, normalan, iskren razgovor prije bilo kakve osude ili vrijeđanja. Razgovor uvijek razbistri sve. A onda, ako ne uspije, udaraj Mujo, neće tebe nitko zezat.
