Ravnatelj Centra za pružanje usluga u zajednici Mladen Fajdetić činio nam se logičnim sugovornikom u tjednu kad se obilježava Međunarodni dan obitelji. Iako je riječ o čovjeku koji se tek šest mjeseci nalazi u ravnateljskoj ulozi, čini se da je pohvatao sve upravljačke konce te je spremno odgovarao na sva naša pitanja.
U srijedu se obilježio Međunarodni dan obitelji. Na koji ste ga način proslavili u Centru Svitanje?
Planirali smo s djecom, našim štićenicima, i njihovim roditeljima provesti dan Šoderici. Nažalost, u toj nas je namjeri spriječilo kišovito vrijeme pa smo izlet, odnosno obilježavanje nama važnog dana, odgodili za dva tjedna.
O koliko štićenika skrbe djelatnici ustanove kojoj ste na čelu?
Kapacitet nam je do 20 štićenika, a trenutno se u Koprivnici brinemo o njih 17. Moram istaknuti da od 2017. godine pružamo poludnevni boravak i za djecu u Varaždinskoj županiji, točnije u Ludbregu, gdje je kapacitet 10, a trenutno ga koristi šest korisnika.
Djeca više nisu na 24-satnoj brizi zaposlenika Svitanja?
Tako je. Ustanova je transformirana 2014. godine do kada je funkcionirala kao klasičan dječji dom koji je bio smješten u zgradi s adresom u Basaričekovoj ulici. Transformacijom Svitanja, kojoj je bio cilj deinstitucionalizacija ustanove, postali smo Centar za pružanje usluga u zajednici i od tada djeca više nisu na našoj 24-satnoj skrbi. Sada pružamo usluge poludnevnog boravka.
Zašto se odustalo od cjelodnevne skrbi?
Razlog je vrlo jednostavan, a iščitava se iz namjere da djecu stavimo u okružje što bliže obiteljskom ugođaju jer jedino im ono može pružiti potrebnu emocionalnu i svaku drugu zaštitu. Koliko god da se djelatnici Svitanja trude stvoriti takvo okružje, oni u toj namjeri nikad neće do kraja uspjeti. Obitelj, pa bila ona i udomiteljska, uvijek je bolje mjesto za odrastanje od bilo koje institucije. To dokazuju i brojna stručna istraživanja koja su uzimana u obzir prilikom ove mini reforme od velikog značaja za naše štićenike.
Jeste li spomenutom transformacijom brige o svojim štićenicima izbjegli da ih se zove domskom djecom, što je bio rasprostranjen termin kad smo mi bili školarci?
Smatram da jesmo. To je svakako bio jedan neprimjeren naziv kojim se etiketiralo korisnike dječjih domova zbog čega su se osjećali izdvojeno od dječje populacije.
Što se događa s djetetom kojeg se pod hitno izuzima iz obitelji? Gdje ga se smješta u tom slučaju?
Taj je posao, odnosno odluka, u ingerenciji centara za socijalnu skrb. Na ovom području takvu djecu obično se smješta u udomiteljsku obitelj. Mi smo u sjeverozapadnom dijelu zemlje jednini Centar za pružanje usluga, a u drugim dijelovima Hrvatske još uvijek postoje domovi koji pružaju 24-satnu skrb. No postoji tendencija smanjenja njihovog broja, ali to je dugotrajan proces koji će trajati još neko vrijeme.
Kuda nakon nastavka i boravka u Svitanju odlazi spomenutih 17 štićenika?
Svih 17 odlazi u svoju biološku obitelj. Moram kazati da naš poludnevni boravak djeluje kao prevencija neprihvatljive roditeljske skrbi. Drugim riječima, pomažemo da ne bi došlo do izdvajanja djeteta iz obitelji, a u tom poslu više nego dobro surađujemo sa školama i centrima za socijalnu skrb.
Kakva djeca dolaze u ustanovu kojom upravljate?
Riječ je o djeci koja imaju određenih poteškoća u školi ili s roditeljima. To nije znak slabosti obitelji, nego svjesnost problema koji se u suradnji s našim stručnim radnicima pokušava riješiti.
Iz kakvih obitelji su korisnici vaših usluga?
Riječ je o obiteljima kojima je potrebna pomoć pri izgrađivanju određenih socijalnih vještina. Te obitelji vape za osnaživanjem, usmjeravanjem na njihovom roditeljskom putu. Stoga im pružamo potrebnu psihosocijalnu podršku pri odgoju djece. Zbog svega rečenog i za same roditelje organiziramo brojne sadržaje pod okriljem Svitanja, poput radionica i predavanja, a dio su i naših druženja kroz koja spoznaju vještine koje valja primijeniti u raznim roditeljskim ulogama.
Što je s korisnicima vaših usluga kad postanu punoljetni? Prestaje li tada briga o njima?
U Svitanju pružamo usluge za djecu od sedme do 17. godine života. No postoji usluga koja se pruža mladima nakon izlaska iz skrbi, to jest omogućava im se organizirano stanovanje kako ne bi završili na ulici. Takva usluga postoji i u Koprivnici te je namijenjena mladima od 18. do 21. godine života. U to vrijeme tim socijalnih radnika pomaže mlađim punoljetnicima da se osamostale.
Kako izgleda takva usluga u Koprivnici?
Dozvolite mi da prvo zahvalim Gradu koji je za namjenu ustupio svoja dva stana koje nam iznajmljuje po simboličnoj cijeni. U ta dva stana smještena su po dva korisnika koji se pripremaju za život bez stručne pomoći. Pomaže im se u pronalasku posla, uči ih se kako da sastave životopis, kako da preuzmu brigu o sebi i svojoj budućoj obitelji.
Jesu li takvi smještajni kapaciteti u Koprivnici dovoljni?
Smatram da jesu, a ako se jednog dana pokažu nedovoljnima, vjerujem da će nam i u tom slučaju Grad pomoći.
Što je s djecom koja pokazuju namjeru studiranja?
Nema razloga da tu svoju namjeru ne sprovedu u djelo. Mi smo im podrška.
Ako se radi o budućem studentu koji je slabijeg imovinskog statusa?
U takvim slučajevima Centri za socijalnu skrb donose svoju procjenu i određuju minimalnu novčanu naknadu za polaznika studija.
Znamo da nije pod vašom ingerencijom, ali znate li što će biti s bivšom zgradom Svitanja koja se nalazi u Basaričekovoj ulici?
Ona je predana Družbi Isusovoj i jedno što znam jest da je se adaptira.
Na mjesto Ravnatelja Centra Svitanje došli ste iz Područne škole u Reki. Što ste po struci?
Diplomirani sam učitelj razredne nastave, a u školstvu sam proveo 16 godina.
Razlikuje li se sadašnji posao mnogo od prethodnog?
U nekim segmentima postoje značajne razlike, a u nekima gotovo da ih nema. Drugačija je struktura posla i odgovornost, ali oba posla me ispunjavaju. Posao nastavnika, to moram kazati, mnogo mi pomaže da danas kao ravnatelj razumijem što je potrebno za kvalitetan rad s djecom. Ne žalim niti jednog dana provedenog u školstvu, ali nisam niti požalio to što sam se prijavio za posao ravnatelja Svitanja.
Vjerujem da ste dužnost ravnatelja preuzeli s nekim svojim idejama o funkcioniranju ustanove. Možete li nam ih otkriti?
Moja je vizija da ovaj Centar za pružanje usluga postane prepoznatljiv po kvalitetnom radu, ne samo u sjeverozapadnom dijelu, nego i na području cijele Hrvatske. To možemo postići projektima kojima ćemo se javljati na natječaje koje raspisuju razni fondovi. Želja nam je tako stečenim sredstvima razvijati i širiti naše usluge. Tu prvenstveno mislim na pružanje usluge poludnevnog boravka i u preostala naša dva grada, to jest u Đurđevcu i Križevcima.
Nadate li se da će Đurđevac i Križevci dobiti takvu uslugu u vašem četverogodišnjem mandatu?
Dat ću sve od sebe da tome bude tako.
Što je s vašim prethodnikom Milivojem Androlićem?
Kad sam preuzeo upravljanjem ustanovom, neko vrijeme ovdje je radio kao odgajatelj. Poslije toga otišao je raditi u školu. Drugim riječima, nije ostao bez posla.
Kad se birao ravnatelj Svitanja javnost je taj proces percipirala kao konfrontaciju HDZ-a i SDP-a pri osvajanju vodeće pozicije u Ustanovi.
Nisam to tako vidio niti doživio. Na natječaj sam se prijavio i nakon što sam izabran počeo sam obavljati svoj četverogodišnji mandat.
Ipak, koliko je istine u priči da se ne može biti ravnatelj Svitanja ako se ne posjeduje članska iskaznica stranke na vlasti? Podsjećam, bivši je ravnatelj bio SDP-ovac.
Ne bih to komentirao jer riječ je o pomalo zločestim tvrdnjama, a ja nisam zločest čovjek. Nitko nije smijenjen, nego se provodio redoviti natječaj na koji sam se javio i potom bio izabran.
