Uče te cijeli život da se ne trebaš i ne smiješ opravdavati drugima zbog onog što jesi. Istina je to. Osim ako si kreten od čovjeka, kriminalac, ubojica, osoba koja radi za opće dobro, političar, osoba o kojoj ovise tuđe sudbine i životi i tako dalje i tako dalje, da ne nabrajam.
Ali, danas ćemo pričati o običnom, u mozak normalnom čovjeku koji se kroz život trudi i dalje ostati dobar čovjek. Koji po svemu sudeći nije savršen, niti može biti, ali trudi se biti zadovoljan. I ulovi se mnogo puta u svome životu da se opravdava zbog onog što jest, zbog života koji živi. Opravdava se obitelji, prijateljima, kolegama, poznanicima, svima koji si daju za pravo na neki način ga osuditi (nećemo se lagati, svi smo nekad nekog osuđivali zbog nečega, ali svi smo se nekad i opravdavali nekome zbog nečega).
Imaš 20 i kusur godina, želiš obitelj, rodila si dijete, govore ti ‘Zašto tako rano pa život je pred tobom?’. A ti se u tom trenu osjećaš kao da te netko lupio mokrom krpom po glavi i rekao ti da si budala jer si pred sebe stavio/la ciljeve koje želiš ispuniti. Pa kreneš u rasprave s ljudima koji te ni ne pokušavaju shvatiti i gubiš energiju tamo gdje ju gubiti ne trebaš.
Imaš 30 i kusur godina i nemaš muža, nemaš kuću, nemaš djecu, govore ti ‘Što čekaš, vrijeme ti je, ostarit ćeš sama ako se ne pokreneš.’, a ti se u tom trenutku osjetiš napadnutom i u sekundi kreneš u obranu sebe i svojih stavova kako bi nekome, tko se uopće udostojio osuditi te, dokazala da nisu stvari tako jednostavne. Pa kreneš u raspravu, braneći se zadnjim atomom snage iako znaš da nema smisla. Iako znaš da bi bilo bolje za tebe da pustiš da ‘selo priča’ i guraš dalje životom sretna (a povremeno i nesretna).
Upoznaješ ljude kroz život od kojih te neki apsolutno razumiju, dok si drugima previše. Previše SVE. Preživa, preglasna, premirna, tvrdoglava, dosadna, čudna, naporna, sve nešto negativno, pa se kreneš pravdati, pa se kreneš ispričavati zbog onog što jesi, samo zato da bi ti taj netko dao drugu šansu. A ne shvaćaš da jedina osoba kojoj trebaš iznova i iznova davati šansu si TI. Ne shvaćaš da je jednome “preživa si”, drugome “volim što si takva”, a ti trošiš energiju na krive ljude, pokušavajući im dokazati da nisu stvari baš tak kak izgledaju i da možeš ti i bolje. Za koga bolje? Sebe ili njega? Sebe ili nju?
Prijatelji su ti već odavno ušli u fazu mirnijeg života, provode mirne večeri kod kuće, ne izlaze van, druže se u parovima, igraju društvene igre, posjećuju tuđu djecu, a ti, ti izađeš vikendom van. Ili ostaneš kod kuće. Ne brojiš vikende, ne pratiš kad si gdje i s kim ili kad nisi. Jednostavno živiš. Onako kako ti paše. Pa onda dobiješ savjet da si moraš naći nekoga, da bi se mogla prijaviti na Tinder, da bi mogla početi razmišljati o djeci, da bi mogla početi razmišljati što s tobom nije u redu kad si i dalje sama. Možda je krivo društvo? Možda su kriva mjesta u koja zalaziš. Možda si nekome premršava. Možda si predebela? Možda si jednostavno ružna. A da počneš možda razmišljati da budeš samohrana majka i umjetno se oplodiš?
Milijuni savjeta šamaraju te po ušima, a ti samo čekaš jedno jednostavno, obično pitanje koje glasi ‘Kako si?’. Ili ‘Jesi li sretna?’.
Ali ne, ti se počneš pravdati.
Pa da, izlazim van, pa ne mogu ni bit svaki vikend kod kuće. Zar bi se trebala zatvoriti u četiri zida i čekati da se čudo dogodi. Pa ne izlazim svaki vikend van, idem dok mi se ide, često ostanem kod kuće jer mi paše samoća. Ne osjećam se usamljeno. Naučila sam voljeti i svoju samoću, nije bilo teško.
A oni ne shvaćaju. Pa kako? Pa zar ti ne bi bilo ljepše da imaš nekoga? A ti im kažeš da bi, ali ništa na silu nije dobro. Ništa na silu nije ni moguće. (osim ako si kreten).
Ti im kreneš objašnjavat da si sretnija ili sretniji ovako sama nego da si u lošoj vezi. Nego da gubiš svoje dostojanstvo pokušavajući se svidjet nekome samo pod cijenu da GA imaš. A ti se počneš pravdati govoreći kako ti ni ne treba neki koji će te na osnovi izgleda odmah eliminirati jer takav ti u životu kasnije može još svašta prirediti i pretvoriti te u podatnu i tihu ženicu koja sve što radi, radi kako bi zadovoljila druge, pritom ne razmišljajući da je ona sama zadovoljna sobom. Ti se krećeš pravdati. Ljudima koji zadiru u tvoje odabire umjesto da ih pokušaju prvo razumjeti.
Ali ne, ti se počneš pravdati, pritom razmišljajući o tome zašto imaju potrebu davati ti takve savjete dok ti u njihove živote ne upireš prstom. Pritom razmišljajući o činjenici koja je jasna kao dan, o pitanju na koje imaš u startu odgovor, a ono glasi ‘Jesu li to pravi prijatelji?’.
Objašnjavaš se cijeli život nekome.
Zašto nemaš ušteđevinu, zašto štediš ko hrčak. Zašto dojiš, zašto ne dojiš. Zašto farbaš kosu, zašto se ne uređuješ malo. Zašto želiš umjetne trepavice, zašto voliš prirodno. Kako to da si nakon tako kratkog vremena izašla iz crnine i okružila se ljudima, a nedavno si imala smrtni slučaj. Kako imaš para za svu tu odjeću, a nije ti tako velika plaća. Zašto imaš tako star auto pa zar ti ne bi bilo bolje s obzirom na reputaciju da ipak malo pobrineš o vlastitoj prezentaciji prema van i na taj način. Kako to misliš, uzela si godišnji, a ne ideš nikud? Pa tko još uzima godišnji da ostane kod kuće? Kako to da ne želiš doći na feštu pa daj se pokreni, proći će život, a ti ćeš ostati na mjestu i sama. Kako to da tako lijepa žena puši, ružno te je vidjeti. Malo ženstvenosti ne bi ti škodilo. Kako to da si udana, a tu i tamo odeš s curama van i uživaš, zar nisi imala dovoljno ispušnih ventila tijekom mladosti. De stani, vrijeme ti je.
A ti se kreneš objašnjavati, naučili nas da se treba braniti, da se treba pravdati i nepoznatim ljudima i onima koji nam nisu bliski, a dali su si za pravo da nas na neki način osude. Pa te onda gledaju, slušaju te kako energično objašnjavaš, crpe energiju iz tebe, pune sami sebe, a tebe ostavljaju praznu. A nije ti palo na pamet da ti njima nemaš ništa za spočitavati jer si jednostavno fokusirane na druge stvari, zadovoljna, sretna pa ni ne vidiš samo crnilo oko sebe. Ne, u tom trenu ti to ne padne na pamet, već im dozvoljavaš da te uvuku u svoje crnilo i iscrpe te do kraja.
Počinješ samu sebe preispitivati vrijediš li uopće imalo, kad je očigledno da se ne uklapaš u tuđu definiciju savršenosti. Počinješ razmišljati što sve i u kojoj mjeri trebaš mijenjati, ne razmišljajući da si sretna takva kakva jesi u danom trenutku.
Zamaraš svoju glavicu i tim nepotrebnim mislima, a već si se prethodno iscrpila objašnjavajući.
Nikome ne duguješ ništa. Zapamti to. Ako si sretan čovjek, nikome ne duguješ ništa. Duguješ sebi. Bolje se na ovakve i razne druge rečenice, savjete i pitanja, slatko nasmiješi i odmahni rukom. Naruči još jednu čašu vina. Okreni se i otiđi. Zapali cigaretu. Legni u krevet i zaspi. Bavi se onim što voliš. Živi svoj život. Znaš da u njemu imaš dovoljan broj ljudi koji te vole baš takvu. Baš baš takvu. Ne troši energiju na one kojima se trebaš objašnjavati kako bi im se svidjela. Ne troši energiju na one koji ne vide sjaj u tvojim očima i tvoje kvalitete. Nema smisla. Znaš da nema.
