Vrijednosti kao što su odnosi u zajednici shvaćamo olako i smatramo da ih ne treba njegovati ili ulagati u njih ih već ih uzimamo zdravo za gotovo kao da su oduvijek tu i da će zauvijek tu ostati.
Na intenzivnije razmišljanje o tome potaklo me jedno usavršavanje na kojem su nas učili baš o društvenom kapitalu zajednice. Upitani smo što mislimo što znači pojam “društveni kapital zajednice”. Nije mi palo napamet što bi moglo biti, jedino što sam intuitivno osjetila da bi to moglo biti nešto što nije mjerljivo jedinicom zvanom novac. To je vrjednije od novca, govorio mi je neki unutarnji glas i bila sam u pravu.
Mreža ili mapa društvenog kapitala koju sam izradila u toj vježbi ispunila me osjećajem sreće. Moj kapital činio je mnoštvo ljudi s kojima dijelim suživot u zajednici. Iako više ne „posuđujem šećer od susjeda” pokazalo se da su poveznice odnosno zelene linije društvenih veza s kojima sam povezana pune i čvrste. Pitala sam se ima li mjesta napretku. Ima, naravno.
Osim pitanja o tom društvenom kapitalu, nametnulo se pitanje o materijalnom kapitalu koji bi trebao osigurati kvalitetu življenja svima u zajednici. Razmišljanje o tome prekinulo je pitanje jesmo li zadovoljni preraspodjelom tog drugog kapitala. Usporedila sam potrebe i mogućnosti koje još postoje za onu najslabiju kariku u lokalnoj zajednici. Pokazalo se da ima prostora za preraspodjelu. Na primjer: cilj povećanja kvalitete društvenog kapitala je da pripadnici najslabije karike u zajednici imaju pitku vodu u svom domaćinstvu, da imaju primjerenu cestu do svog doma, da samostalno dođu do onih koji donose odluke baš o njihovim potrebama.
Nameće se želja za usporedbom s nekim zemljama koje sam nedavno posjetila, u kojima građani koji daju povjerenje donositeljima odluka mogu doći do njih i pitati što ih zanima i što im je potrebno, dok je u našoj, daleko ljepšoj, zemlji situacija obratna.
