Jedan narod ima izreku: „Dao bog da imao pa nemao!“. Zapravo, to je neka zloslutna rečenica koju netko nekome izriče kada mu na neki način želi nešto loše.
Kad sam ju prvi put čula nije mi baš bila jasna u koje se svrhe izgovara. Nije mi dugo trebalo da shvatim svu strahotu te izreke, a pogotovo da bih ju mogla osjetiti na vlastitoj koži. Država koja više ne postoji, ali sam se u njoj rodila i dio života živjela, priznala mi je pravo koje sam ostvarila na temelju nečeg što nitko ne želi, a dogodi mu se. Neke situacije život sam posloži kako njemu odgovara i nije ih moguće izbjeći niti cijepiti se protiv njih. Ova država sada davala je na početak nadu i vjeru u bolje sutra svima pa i meni. Sve do prošlog tjedna kada me se država odjednom sjetila.
Gle čuda – trideset godina živim na istoj adresi i nikada, baš nikada država se nije sjetila doći i vidjeti trebam li kao građanka možda njenu pomoć. Nisam se imala razloga brinuti jer me konačno, nakon trideset godina, poziv institucije koja je zadužena za brigu o onoj najranjivijoj skupini građana, njihovoj obiteljima i djeci obradovao.
Dolazak u ured te iste produžene ruke države nije mi bilo ništa čudno. Iznenadila sam se samo koliko je dokumentacije država o meni sakupila, no za koju potrebu, to nisam odmah shvatila. Kako je vrijeme odmicalo sve sam više bila šokirana što li sve država zna o meni. Čekala sam samo trenutak kada će mi priopćiti koji broj cipela ili donjeg rublja nosim. Što je vrijeme mog boravka u tom uredu odmicalo sve mi se manje sviđao i poziv i razlog dolaska. Razlog zbog čega me država pozvala je ona izreka s početka priče „Dao bog da imao pa nemao“. Osjetila sam koliko državni sustav može biti moćan, a pojedinac bespomoćan.
