Ovih dana nisam mogla izbjeći pitanje o tome kamo ću ići na godišnji odmor. Postavljeno mi je uvijek pitanje: Ideš na more? Kamo ideš? Uglavnom mi se opisivalo zašto bi za mene bio najbolji južni dio našega mora. Uz pitanje sam dobila i upute o vremenu i načinu kupanja koje će mi sigurno koristiti za zdravlje. Obično onaj koji mi je postavljao pitanje nije pričekao moj odgovor, kao da se podrazumijeva da na godišnji odmor moram ići izvan mjesta življenja.
Lijepo je što moji poznati i nepoznati sugrađani tako brižno misle na mene. Uz to sam se začudila koliko li samo dobro poznaju moje zdravstveno stanje i blagodati koje imaju moć da me učine lepršavom i prpošnom. Ugodno mi je živjeti u malom gradu u kojem se briga i brižnost za mene uočavaju na svakom koraku. Ujedno mi je to i opterećujuće kada poželim biti u čarima privatnosti. No, nisam se bunila ni protiv jednog postavljenog pitanja, samo sam se prepustila čavrljanjima s dobrim namjerama mojih dragih sugrađana i obećala svakome od njih da ću sigurno poslušati baš njegov savjet. Tako me mreža dobrih duša prepunih dobronamjernih savjeta potaknula na odluku da svoj godišnji odmor provedem u svom gradu i da uopće ne odlazim iz njega.
Poluprazan grad bit će ugodan i prekrasan jer će se broj automobila svesti na minimum. Mjesta na terasama za osvježiti se, bit će dovoljno. Mir i tišina kojima će odisati stara dama, bit će dragocjeni. Ni jedan grad ni mjesto na obali nije vrjedniji od te ugode koju će mi pružiti mjesto mog življenja.
Odlučila sam da ne idem na obalu. Jedino što se još uvijek u mislima pitam jest: Predstavlja li odlazak ma more potrebu ili pomodarstvo?
