Ana-Marija Petak nova je kondicijska trenerica Slavenovih limača 1 i 2 te mlađih pionira, dakle, trenira mališane od 3. do 7. razreda osnovne škole. Trenerica aerobika i strastvena sportašica ovom je prilikom, kaže, ostvarila svoj san.
– Aerobikom se bavim već nekih 25 godina, počela sam slučajno, ali sport me oduvijek zanimao. Trenirala sam malo i atletiku i rukomet iako nisam bila previše uspješna – kaže skromno te dodaje kako je, iz ljubavi prema sportu, nakon srednje škole upisala kineziologiju.
– Upisala sam kineziologiju nakon srednje škole, no ostala sam trudna i morala sam to prekinuti, međutim, znala sam da ću fakultet jednog dana završiti i to sam i napravila upisavši Višu trenersku školu u Zagrebu s 33 godine – prisjeća se Ana-Marija svima dobro znana pod nadimkom Seka.
Seka je u Zagrebu završila smjer kondicijska priprema sportaša, a male Slavenaše trenira već više od mjesec dana.
– Taj sam smjer odabrala potpuno slučajno, ali točno je tako trebalo biti jer me odvelo točno tamo gdje sam htjela biti. Prvo sam mislila upisati smjer rekreacija, ali sam pri upisu srela profesora Jukića koji je veliki stručnjak i kondicijski trener i tad mi se upalila lampica, shvatila sam da je to to – kaže Seka koja je majka dvojice sinova.
– Odmah sam ih se sjetila i sjetila sam se kako obojica treniraju nogomet, ali kako uz svu tu količinu treninga zapravo uopće nisu razgibani i imaju česte povrede koljena. Što sam više slušala predavanja i više učila to mi je bilo sve jasnije koliko su kondicijski treneri potrebni i važni u sportovima – prisjeća se početaka te naglašava kako ju rad s odraslim nogometašima nikad nije privlačio.
– Nikad nisam htjela raditi u prvoj ekipi, zanimala su me djeca. Njih je puno na terenu, treneri rade s njima, ali ne stignu ih sve vidjeti, a djeca ne znaju ni pravilno hodati ni pravilno trčati, a ako ne znaš pravilno trčati kako ćeš igrati. Koordinacija desna lijeva ruka i desna i lijeva noga su bile dosta loše, a ako te radnje nisu automatske, onda ni s loptom nećeš raditi dobro – pojašnjava Seka koja je u nekoliko navrata radila s prvom ekipom koju je zagrijavala prije teretane.
Prisjetila se i zanimljive anegdote koja jasno oslikava važnost kondicijskog trenera.
– To je bilo prije nekih 15 godina. Radila sam zagrijavanje prve ekipe pred teretanu koje je trajalo 20 minuta. Imajmo na umu da pričamo o profesionalnim sportašima. Drugi dan me njihov trener zvao da što sam ja to napravila, njegovi dečki sad imaju upalu mišića listova od mog zagrijavanja – prisjeća se kroz smijeh, ali naglašava kako su se od tada stvari znatno promijenile jer danas svi shvaćaju važnost kondicijskog trenera kojeg svi jači klubovi u Hrvatskoj imaju.
Uloga kondicijskog trenera jest da se bavi svime onime čime se trener ne stigne baviti. Uloga trenera je uglavnom više se posvetiti tehnici i taktici, dok je kondicijski trener usmjeren više na razvijanje funkcionalnih i motoričkih sposobnosti koje se rade bez lopte.
Treninge ima jednom tjedno sa svakom ekipom, a oni traju oko 45 minuta no, pojašnjava, sve to ovisi o dogovoru s trenerom.
– Radim osnovno zagrijavanje koje se, možda, do sada nije radilo na način na koji ja to radim jer se uglavnom ne stigne. Puno radimo na koordinaciji, radimo na brzini, startnoj brzini, ali zapravo se samo puno igramo. Sve do kraja sata kada radimo leđnjake, trbušnjake i čučnjeve – smije se Seka i kaže kako se klinci tada malo žale, ali im bez obzira na to dobro ide.
– Najveći problem je to što su to djeca mobitel generacije kako mi volimo reći i njihova leđa su u dosta lošem stanju pa na tome dosta radimo, a zadam im to i za domaću zadaću – govori Seka koja se i dalje bavi aerobikom, a kondicijski je trener i badmintonskoj ekipi.
– Ja sama vježbam tri puta tjedno, utorkom, četvrtkom i subotom i tada radim aerobik. Na kondicijskim treninzima ne vježbam nego pokažem vježbu i gledam. Nedjelja mi je dan za odmor, ali volim kretanje i sport. Uživam u tome i to mi je lijek. Kada krenem vježbati, što god da me mučilo nestaje i ja postajem druga žena – priča Seka sa sjajem u očima, ali priznaje da ipak ima nešto što joj je manje drago.
– Ne volim trčati, koliko god to čudno zvučalo. Ove godine sam testirala samu sebe. Održavao se koprivnički polumaraton, koji nisam ni pomislila da bi trčala, nego sam odlučila trčati pet kilometara. Svi su mi govorili kako sam u formi i kako ću sigurno biti prva, ali ne, nisam bila među prvima nego među zadnjima jer sam više hodala nego trčala. Ne volim to i ne mogu, ubije me to u pojam. Jednostavno sam tip za drugačiju vrstu aktivnosti, za sprint, skakanje tri sata aerobika, aktivnosti u kojima ima promjene tempa. Iako vjerujem da je to stvar u glavi – kaže kroz smijeh simpatična trenerica Seka i zaključuje kako će joj to biti idući pothvat.
