‘Mladim atletičarima treba pomoći’, naslov je to članka objavljenog 2. travnja 1976. u Glasu Podravine i Prigorja, samo nekoliko dana nakon osnivanja tadašnjeg Atletskog kluba Podravka koji je ime u međuvremenu promijenio u ‘Koprivnica’. Bilo je to vrijeme opsežne akcije Atletskog saveza Hrvatske da se atletika proširi po Hrvatskoj, no na prvoj godišnjoj skupštini kluba nije se pojavio nitko od pozvanih ‘pa čak niti nastavnici tjelesnog odgoja’. Mnogo godina kasnije, Atletski klub Koprivnica slavi 45 godina postojanja, ima nekoliko stotina članova, samo ove godine osvojili su i tri naslova državnih prvaka i primili nagradu Zlatno krdo za organizaciju 2. koprivničkog polumaratona, no ostaju jedini sport u Koprivnici koji još uvijek nema vlastitu adekvatnu stazu. No, pomaka ima, a više zna trener Tihomir Bebek.
Nedavno se dobili nagradu Zlatni krdo. Je li to prvi puta da je Atletski klub nagrađivan za svoje volonterske napore?
– Da, to je prvi put da je Atletski klub dobio nagradu za volontiranje. To je grupna nagrada Zlatno krdo koju smo dobili za organizaciju 2. koprivničkog polumaratona. Počeli smo 2019,a prošle je godine polumaraton izostao zbog epidemioloških razloga, ove se godine ipak održao pa se nadamo da ćemo nastaviti i sljedeće godine.
Organizirati takav događaj svakako je velik pothvat. Je li baš sve odrađeno volonterski?
– Tako je, sve se organiziralo našom dobrom voljom. To je ekipa od više ljudi jer je organizacija kompleksna. Mi već poslije Nove godine krećemo u pripremu sljedećeg polumaratona jer treba dobiti suglasnost cesta, policije, odobrenje iz Grada i Županije… Tek nakon toga se kreće u konkretnije stvari, odabir nagrada, nagradni fond, prijave, web stranica… Naravno, tu je i sama logistika pa nam samo za cestovne redare treba još stotinjak ljudi, a tu je još ceremonija, ograde…
Odakle želja za polumaratonom?
– Koprivnica je jedan od sportskih gradova, a trčanje je u trendu. Već imamo gradsku utrku pa je želja bila da Koprivnica dobije i svoj polumaraton jer je to, između ostalog, odlična promocija grada.
Što je uopće polumaraton, za one neupućene u sport poput mene?
– Polumaraton je utrka od 21 kilometra i nešto sitno metara. Sudjelovati su mogli svi koji su se prijavili, a imali smo i prijave iz inozemstva tako da je ovo zapravo bio međunarodni polumaraton. Na prvom je polumaratonu bilo više od 300 prijava, a na cilj je stiglo oko 270 sudionika. Ove smo godine imali oko 350 prijava i skoro su svi došli do cilja. Prvih pet kilometara se prolazi kroz centar grada pa kroz Miklinovec do Koprivničkih Bregi i nazad. Osim toga, u sklopu polumaratona smo održali i utrku građana od pet kilometara.
Ima li nekih dobnih ograničenja, tko sve može trčati?
– U kategoriji polumaratona ne mogu trčati mlađi kadeti i kadeti prema smjernicama Hrvatskog atletskog saveza tako da nije bilo nikoga tko nije punoljetan.
Kako izgledaju pripreme?
– Pripreme traju najmanje šest mjeseci, ali sve to ovisi o individualnim sposobnostima. Naše cure iz Atletskog kluba nisu mogle istrčati niti 400 metara kad su se upisale u školu, a danas nakon tri godine rada trče maraton, dakle 42 kilometra. Važno je da se radi uporno i najmanje tri puta tjedno.
Kako se amateri najbolje mogu pripremiti za utrku?
– Najbolje je potražiti stručnu pomoć jer ljudi često misle da je lako istrčati polumaraton pa krenu s pripremama po vlastitom nahođenju ili prema nečem što su pronašli na internetu. Program treba biti individualan, trebalo bi procijeniti mogućnosti, s kojim kilometražama krenuti, kakvu progresiju očekivati… Tijelo treba prilagoditi da bi se mogla istrčati takva udaljenost. Sve treba raditi polako jer se lako može doći do ozljede.
Pandemija je nakratko zaustavila sport, no sport je vrlo važan za opće zdravlje.
– Kretanje je vrlo važno, to je osnovna ljudska potreba. Ljudi su stvoreni da budu u pokretu, a ne da sjedimo za računalom ili tipkamo po mobitelu. Priroda, šetnja, hodanje… Ne mora to biti nešto naporno, dovoljno je da se krećemo na svježem zraku da se tijelo malo probudi.
Koje su redovne aktivnosti Kluba?
– Atletika je kompleksan sport, kraljica sporta. Ako izostaneš sa samo dva treninga, već si u zaostatku. Tako da se u Klubu trenira tri puta tjedno ili više, a nastojimo što više vremena provoditi vani. Naravno, koristimo i dvorane, ali atletika je najviše vanjski sport. Imamo oko 120 članova od najmlađih pa do najstarijih. Čovjek ne može biti prestar da se bavi atletikom jer čak i dok hodamo, bavimo se atletikom, a da toga nismo ni svjesni. Zdravlje nema dobne granice. Na ovogodišnjem polumaratonu smo imali jednog natjecatelja u sedamdesetim godinama koji je bez problema došao do cilja. Fleksibilni smo po pitanju članova jer ljudi imaju sve više obaveza koje je teško prilagoditi sa sportom pa stalno dolaze i odlaze.
Klub postoji već više desetljeća i bilježi brojne uspjehe. Koji su ovogodišnji?
– Imamo državnu prvakinju, imamo reprezentativku, u štafeti smo također državni prvaci, a ove godine smo osvojili tri naslova državnog prvaka.
Inzistira li se dovoljno na promociji sporta i zdravog života?
– Koprivnica je grad sporta i mnogo se toga pokrenulo, ali još uvijek ima posla. Mislim da nam nedostaje igrališta, a neka koja imamo su neadekvatna, nisu održavana… Dvorane se grade i odlične su, ali treba nam više igrališta i vanjskih terena. Evo, igralište kod OŠ Antun Nemčić Gostovinski je puno od jutra do mraka.
Ima li nekih ideja o organiziranju punokrvnog maratona?
– Možda za nekoliko godina, ali za sad još ne. Problem je najviše u organizaciji, ljudi se bune i kad se promet zatvori za polumaraton jer nisu na to navikli, a veliki se gradovi poput Zagreba, Ljubljane, Beča redovno zatvaraju za takve aktivnosti. Mi smo se zbog toga odlučili za nedjelju da smanjimo pritisak na promet i građane. Potrudili smo se i informirati građane, na sve strane smo dali informacije koje će ulice i kada biti zatvorene da ne bi bilo nekakvih neugodnosti.
U sportu uvijek postoje ciljevi i planovi. Što planirate i na što ciljate u Klubu?
– Sve ovisi o epidemiološkoj situaciji. Prošlu godinu smo uspjeli izgurati koristeći vanjske terene, ali su otpadala natjecanja. Pripremali smo se državno dvoransko prvenstvo koje je na kraju bilo otkazano. Sad se pripremamo za državno dvoransko prvenstvo za koje opet ne znamo hoće li se održati, ali mi se moramo pripremati kao da hoće.
