Društvene mreže dovode do elektroničkog nasilja kod učenika, a manjak kretanja do lošeg školskog uspjeha

S kakvim se problemima najčešće sreću naši učenici? Priznaju li sami sebi da imaju problem? Koliko često odlaze školskom psihologu i kako prihvaćaju psihološko savjetovanje? Na ta, ali i na mnoga druga pitanja odgovorila nam je koprivnička školska psihologinja Renata Glavica čiji profesionalni put obuhvaća rad u školi na poslovima stručne suradnice psihologinje u dva razdoblja. Prvo je od 1994. do 2007. godine bila u OŠ Ludbreg, a od 2015. godine zaposlena je u koprivničkoj OŠ Đuro Ester.


Školsku psihologiju nije lako jasno i sažeto definirati, kaže te dodaje kako je ona ukratko psihološka disciplina koja koristi saznanja i metode iz ostalih disciplina psihologije u kontekstu škole i školovanja. Psiholog koji radi u školi mora baratati znanjima i vještinama s područja motivacije, savjetovanja, psihologije učenja i poučavanja, kliničke psihologije i slično.

Posao školskog psihologa, kaže Glavica, usmjeren je na prepoznavanje individualnih potreba učenika kroz psihološku procjenu koja se odnosi na utvrđivanje njihovih sposobnosti i načina funkcioniranja u svakodnevnim aktivnostima poput učenja, ponašanja, odnosu s vršnjacima i odraslima te ostvarivanju potencijala koje imaju.

– Osim navedenog, mi školski psiholozi provodimo programe prevencije nepoželjnih oblika ponašanja, programe za jačanje samopouzdanja, samopoštovanja, sigurnosti, učenje socijalnih vještina za sve učenike u školi, a osobito učenike rizičnih skupina – naglašava i dodaje kako provode i identifikaciju darovitih učenika i rade na razvijanju programa za poticanje njihovih sposobnosti.

Moderni problemi


Što se tiče djece prije 20-ak godina i danas, Glavica naglašava kako su se dječji ‘problemi’ uvelike promijenili, odnosno javili su se novi problemi koji se najviše odnose na probleme povezane s internetom i društvenim mrežama koji idu, kaže, od promjena u dnevnom ritmu, neispavanosti i teškoća u koncentraciji na nastavi, do sklapanja prijateljstava i davanja osobnih podataka nepoznatim osobama, ogovaranja i vrijeđanja, odnosno elektroničkog nasilja.

– Djeca u svom rastu prolaze kroz razvojna razdoblja u kojima trebaju usvojiti određene vještine i tada se mogu javiti problemi. U školskom okruženju to se odnosi na polazak u školu koji iziskuje prilagodbu na školske zahtjeve, održavanje pažnje, slijeđenje uputa i pridržavanje pravila. Zatim je tu i način nošenja s neuspjehom, komunikacija i odnosi s vršnjacima, stvaranje prijateljstava, svađe i sukobi – ističe i naglašava kako u razdoblju puberteta dolaze do izražaja načini nošenja s tjelesnim i emocionalnim promjenama, traženje identiteta, preispitivanje autoriteta, utjecaj osoba koje se doživljavaju kao idoli. Napominje kako su ti problemi univerzalni i neovisni o vremenskom razdoblju. Međutim, velike tehnološke i društvene promjene donijele su nove  izazove s kojima se trebaju nositi djeca i roditelji, ali i učitelji u školi.

– Zadnjih godina zamjetan je nedostatak kretanja i tjelesnih aktivnosti od rane dobi kao i izloženost ekranima što za posljedicu ima slabiji psihomotorički razvoj koji je povezan i s govorom, pažnjom i koncentracijom, a odražava se na početno učenje i školski uspjeh – govori nam Glavica i naglašava kako je značajan problem medijskog utjecaja na formiranje vrijednosti kod mladih, nametanja ideala ljepote koji dovode do narušene slike o sebi, emocionalnih teškoća  i poremećaja u prehrani.

Što se tiče svakodnevnog rada s djecom, Glavica napominje kako on zahtijeva  jedan otvoren, topli pristup u kojem će im psiholog pokazati da mu je stalo do njih, da ih poštuje te da su oni tu i spremni slušati bez optuživanja što god da im se kaže.

Ilustracija FOTO / IVAN BRKIĆ

Važnost razgovora


– Važno im je prenijeti poruku kako smo tu da zajednički radimo na rješavanju problema. Djeca su različita, neki će o svemu otvoreno razgovarati i izraziti svoje misli, osjećaje i potrebe, dok će drugima to ići teže pa ćemo posredno, kroz neke kreativne ili projektivne tehnike doći do načina rada s njima – ističe.

Osim što se problemi prvenstveno rješavaju s djecom, školski psiholozi moraju razgovarati i s roditeljima jer, kako kaže Glavica, dijete odrasta u obitelji, a roditelji su prvi modeli od kojih ono uči o svijetu oko sebe, načinu kako se razgovara, kako se pokazuju osjećaji, što im je važno, kako se rješavaju problemi i slično. Upravo se kroz razgovor s roditeljima dobiju važne informacije koje psiholozima omogućuje stvaranje cjelovite slike i određivanje postupaka koji će se provoditi.

Smatra da je velika prednost školskog psihologa ta što on radi u školi i što su djeca svakodnevno ovdje, mogu se pratiti i poticati da samoinicijativno dođu na razgovor. Važno je, kaže, kontinuirano slati poruku da dolazak stručnom suradniku u školi, osobito psihologu, ne znači da s nekim nešto ‘nije u redu’, već da su tu da pomognu kada imaju neku brigu, teškoću ili problem.

– Često znam reći da je moj glavni posao u školi otkriti tko je u čemu dobar i kako pokazati i ostvariti svoje dobre osobine – dodaje i naglašava važnost mentalnog zdravlja, o kojem se dosta govori.

– Praktično, briga o mentalnom zdravlju kod djece i mladih, ali i odraslih, odnosi se na razvijanje i jačanje svijesti o sebi, samoregulacije, emocionalnih i socijalnih vještina kao i načina nošenja s teškoćama – ističe i dodaje kako je upravo u tome ključna uloga suradnje odgojno-obrazovnih stručnjaka s roditeljima kako bi bili podrška djeci i mladima u razvoju i odrastanju.

Vezani članci

Najčitanije

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com