Kobila Cama koja je unatrag četiri godine vratila osmijeh na lice svima koji su na njoj odradili svoj terapijski tretman više nije usamljena u obavljanju svog zadatka. S početkom travnja u ovom joj se poslu pridružila kobila Dorina, koju je Udruga za terapijsko jahanje nabavila sredstvima prikupljenim humanitarnom akcijom Veliko srce za veliki osmijeh, provedenom prošle jeseni.
Premijerni krug Dorina je odradila prije koji tjedan, a u utorak smo se uvjerili kako s puno strpljenja odrađuje svoju svakodnevnu dozu terapija.
Tijekom tjedna 26 terapija
Valentina Kavur, predsjednica Udruge za terapijsko jahanje i voditeljica jahanja, prezadovoljna je što se nabavkom još jednog konja smanjila lista čekanja. Interes roditelja djece s poteškoćama u razvoju nije prestajao, neprestano su kontaktirali Udrugu i željeli ih uključiti u program.
– Dorina je stara 12 godina, kupljena je od kolege iz Čakovca koji je čuo da tražimo konja, a on je isto radio terapijsko jahanje, no zbog nedostatka sredstava je morao sve ugasiti i prodati konje. Spletom okolnosti kobila je već prije radila s djecom i samo je trebala proći proces privikavanja na okolinu. Početkom travnja preuzela je djecu s liste čekanja. Trenutno imamo 26 korisnika i to nam je limit s dva konja – pojasnila je Valentina.
Tako se na jahačkom terenu u Peterancu tijekom tjedna odradi 26 terapija. Svaki korisnik ima pravo na svojih 20 minuta.
– Svaka kobila može odraditi maksimalno tri terapije dnevno. Njima to nije fizički nego psihički napor jer konj mora biti potpuno koncentriran, ne smije reagirati na vanjske podražaje ni utjecaj djeteta odnosno jahača – kaže voditeljica.
I dok je Cama pasmine Haflinger i stara je 20 godina, Dorina je na ulasku u pubertet, 12 joj je godina i hrvatski je toplokrvni mješanac.
Djeca dolaze sa svih strana županije
U Udruzi Osmijeh zadovoljni su što su uspjeli ono što u susjednom Čakovcu, nažalost, nisu.
– Dolaze nam djeca s križevačke strane, iz Podravskih Sesveta, od svakuda. Trenutno smo popunjeni, lista čekanja je prazna i nadam se da se ne bude prebrzo popunila, jer kod nas nema odustajanja. Korisnici koji upadnu u projekt ne odustaju. Preživljavamo i četvrtu godinu. Najveći problem nam je novac, a konji su živa bića i trebaju hranu, treba ih timariti, trebaju veterinarsku i potkivačku brigu, to su stvari koje koštaju. Svake se godine prijavljujemo na brojne natječaje, ali uz entuzijazam ne odustajemo. Ovu godinu još nismo pokrili, ali se nadamo da hoćemo jer neki rezultati natječaja još nisu gotovi – kaže Kavur, zahvalna svima koji su se pred koji mjesec uključili u akciju i donacijom pomogli kupnju konja.
– Nismo vjerovali da ćemo u tako malo vremena skupiti toliko novaca. Dorinu smo kupili za tisuću eura, dobili smo je za stvarno male novce, no imali smo sreće da se čovjek morao riješiti konja. Ostalo nam je novaca pa smo kupili i komplet opremu za kobilu i zaštitne kacige za jahače, a ostatkom sredstava sufinancirali roditeljima članarinu za tri mjeseca. Sve to odradili smo iznosom od 19 tisuća kuna – istaknula je Kavur i naglasila kako je Akcija potvrda da se sve može kad se stave glave skupa.
Kad se krenulo, u Peterancu na jahalištu nije bilo ni rampe, a danas je ona tu. Uložilo se puno rada i muke, a svi iz Udruge za terapijsko jahanje Osmijeh i Kluba Latica svim silama će se u buduće truditi da se projekt i održi.
Za Petra i Vanesu život je nezamisliv bez terapije jahanjem
Tog popodneva po svoju dozu terapije stigli su Petar (15) i Vanesa (18). Njihovi roditelji, Nevenka Fuchs i Dražen Novačić zadovoljni su što se razina usluge podigla na viši nivo.
Petar, koji boluje od cerebralne paralize, terapiju jahanjem dobiva od svoje treće godine.
– Postigli smo dosta brzo da može uspravno sjediti na konju. Dolazimo jednom tjedno i jahanje puno pomaže, vrlo je važno za jačanje trupa, ukupno su dobrobiti velike. Ljubav između Petra i konja dogodila se prvog trena i s velikim veseljem idemo na terapiju. Dorina je malo drugačije građe pa od Petra zahtijeva da radi više pokreta, na Cami se oslobodio, bio je čak i previše siguran pa mu ovo sad dobro dođe da malo usvoji i neka nova pravila, no odmah smo stekli povjerenje u nju – objasnila je Nevenka.
Da je korist od ovakve vrste terapije velika složio se i Vanesin otac Dražen koja je u početku jahala uz pomoć Valentine da bi u međuvremenu naučila samostalno sjediti na konju.
– Inače jedva sjedi u kolicima i nepojmljivo je vidjeti da mirno sjedi na konju, terapeutski učinak je velik. Vanesa je inače slijepo dijete i teško joj je naći neku zanimaciju, no spoj konja i djeteta je savršen, veza se stopila na prvu, a prilagodba je bila jako kratka – kazao je otac Dražen.
