Udruga za pomoć osobama s intelektualnim teškoćama ‘Latice‘ djeluje još od 1967. godine, a nastala je kao suradnja stručnjaka i liječnika s ciljem što bolje skrbi za osobe s intelektualnim teškoćama. S vremenom je prerasla u roditeljsku udrugu, a od 1987. godine djeluje u istom obliku kao i danas.
To nam je potvrdila i predsjednica Udruge Nevenka Fuchs koja i sama u udrugu stigla zbog posebnih potreba svog djeteta.
– Udruga Latice oduvijek je bila udruga roditelja. Iako zapošljavamo stručni kadar, roditelji su ti koji vode udrugu, a tako je većinom i u cijeloj Hrvatskoj. Mi roditelji najviše smo u potrebi za ovakvom udrugom i nemamo drugih opcija – kaže Nevenka koja se svakodnevno suočava s problemima koji more i razne druge slične udruge u Hrvatskoj.
Podrška je važna
Podrška Grada, Županije i lokalne zajednice postoji, ali nije dovoljna jer Udruga još uvijek nema financijsku stabilnost s kojom bi mogla računati i planirati.
– Na natječaje se javljamo kao i sve druge udruge i ono što stalno ponavljamo jest da bi udruge osoba s intelektualnim poteškoćama trebale imati neku vrstu financijske stabilnosti jer o našem radu ovise životi naše djece. Oni nemaju nikoga osim nas. Teško je voditi udrugu ako se javljate na natječaje, a ne znate s koliko ćete novca raspolagati i koliko ćete ljudi moći zaposliti. Ove nam se godine prvi puta dogodilo da u vrijeme ljetnih praznika nismo mogli primiti svu djecu kojoj je to bilo potrebno zbog ograničenog prostora i broja zaposlenika koji nismo mogli povećati. Bez financijske stabilnosti ne možemo raditi na rastu i razvoju udruge, a potrebe su sve veće. Zato smo trenutno nažalost zatvoreni za nove članove.
Udruga Latice oduvijek je bila udruga roditelja. Iako zapošljavju stručni kadar, roditelji su ti koji vode udrugu, a drugih opcija nemaju
Novi prostor
‘Latica’ ove godine ima četrdesetak, no korisnika nekih od njihovih usluga ima i znatno više. Udruga broji sedam zaposlenih od čega dvoje na neodređeno. Novouređeni prostor u kojem razgovaramo kupili su sami dizanjem kredita u banci. Danas 50 roditelja participira u podignutom kreditu, a ostali umjesto toga plaćaju dnevne participacije. Prije doseljenja u novi prostor smješteni su bili u Podravskom suncu, a preseljenje je znatno podiglo kvalitetu usluga koje pružaju. Veći prostor s dvorištem i vrtom omogućuje im da lakše rasporede različite cjelodnevne aktivnosti za svoje korisnike.
– Voditeljice izrađuju program za svaki nadolazeći tjedan. Obično dan počinje oko 10 sati s kuhanjem kave, a onda kreću kulinarske aktivnosti, priprema toplog obroka, keramičarska radionica u suradnji s Dragutinom Ciglarom, čišćenje, obrada vrta, sportske aktivnosti… Kod njih je važno da se osjećaju korisno i svrsishodno. Važno je poticati osjećaj ‘ja to mogu’ jer oni itekako mogu. To je jedna dobra ekipa koja se odlično slaže – otkriva Nevenka, no ističe kako novi prostor nije riješio najveći problem s kojim se suočavaju.
Stambene zajednice
– Velik nam problem predstavlja nedostatak stambenih zajednica, odnosno pitanje što će biti sa starijim korisnicima kada nas roditelja jednom više ne bude. I oni se sami pitaju gdje će biti. Ne znam zašto, ali taj problem još uvijek ne nailazi na dovoljno razumijevanje društva. Uspostavljanje stambenih zajednici i osjećaja da će znati gdje će živjeti kada njihovih roditelja jednom neće biti uopće ne bi trebalo dolaziti u pitanje. To bi trebao biti prioritet i ovog i svih drugih gradova – pomalo će razočarano i frustrirano, ali s pravom jer dan o kojem svi izbjegavaju misliti, jednom će sigurno doći.
– Oni su toga potpuno svjesni i izbjegavaju uopće razmišljati o tome. Zamislite da si ne možete uzeti čašu vode, obući se, najesti, otići na toalet. Koga će oni zamoliti za pomoć? Susjede? Završit će u staračkom domu i vegetirati. Bez obzira na to koliko to ponavljam i ministarstvima i ostalima, nailazim samo na ‘bit će’. Mi za to nemamo vremena – iskreno će Nevenka koja napominje kako su u sklopu EU projekta ‘Moć znanja, zalog budućnosti’ anketirali stotinjak osoba ne bi li uvidjeli koje su njihove potrebe, a na pitanje jesu li u potrebi za stambenim zajednicama, odgovor je uvijek da.
– Zamislite u dogledno vrijeme stotinjak osoba kojima trebaju stambene zajednice, a trenutno nema niti jedne – dala nam je na kraju Nevenka prostora za razmišljanje. Prostora, ali ne i vremena kojeg već odavno nema dovoljno. Ivan Grobenski
