Moderna nogometna zbivanja donose i nove trendove, pa je u posljednje vrijeme prava rijetkost kad se jedan igrač zadrži u istom klubu od početka do kraja, ili barem veliku većinu svoje karijere. Slaven Belupo je hrvatski prvoligaš u kontinuitetu od 1997. godine, te je u svojim redovima imao dvojicu takvih, rijetkih. Jedan od njih je Vedran Purić, aktualni pomoćni trener i bivši kapetan koji je (prerano) igrački umirovljen na početku aktualne sezone, a drugi je Mateas Delić.
Ovaj je 30-godišnji lijevi krilni napadač ujedno i kapetan koprivničkoga kluba, a prošle subote je u posljednjem prvenstvenom kolu protiv Rijeke odigrao svoju 300. natjecateljsku utakmicu za Farmaceute. Od toga ih je 256 bilo u Prvoj hrvatskoj nogometnoj ligi, 33 u Kupu Hrvatske te 11 u europskoj konkurenciji. Postigao je i 44 pogotka, a debitirao je s 18 godina protiv Hajduka u Koprivnici, 9. rujna 2006. Uoči početka utakmice s Rijekom, dopredsjednik Slavena Belupa Robert Markulin i tehnički direktor Robert Kerovec predali su mu prigodni poklon, uokvireni Slavenov dres s brojem 300.
Kakvi su bili osjećaji tim trenucima?
Uh, bilo je puno emocija, pogotovo kad je krenuo pljesak publike. Srce mi je bilo baš ispunjeno. Hvala Slavenu Belupu, svim trenerima i članovima stručnog stožera, svim oružarima, fizioterapeutima, novinarima koji su pratili klub, dakako i našim navijačima. Hvala svima, jer bez svih njih ni ovaj moj jubilej ne bi bio moguć.
Niste uspjeli pobjedom dodatno uljepšati ovu okruglu brojku?
Jako smo htjeli tu pobjedu, ali jednostavno nije išlo. Nakon što smo poveli, dobili smo brzi gol. No, drago mi je što su naši mladi igrači u posljednjim utakmicama pokazali da se na njih može računati. Htio bih da samo tako nastave, da uče i rade, i da svom klubu pomognu da u budućnosti napravi što bolji rezultat.
Jeste li kao klinac maštali o tome da bi u Slavenu mogli ostvariti tako bogatu karijeru?
Nisam, sigurno. Do prve ekipe je baš bilo teško doći, pogotovo nama u mlađim kategorijama. I klupa je u početku bila premija s obzirom na to kakvu je ekipu tada Slaven imao. Baš sam ponosan što sam odigrao toliko utakmica za svoj voljeni klub, za prvu ljubav. Bilo je i kriznih situacija, i borbi za opstanak, i euforije u Europi. Sve smo to zajedno prebrodili i svima sam u klubu zahvalan što su mi dali priliku da budem tu, da treniram i igram.
Sezonu ste završili na sedmom mjestu. Nije baš da ćemo ovo prvenstvo dugo pamtiti?
Da, bila je dosta stresna, ali ni u jednom trenutku nismo sumnjali u ostanak u ligi jer imamo prekvalitetnu ekipu. Bilo je dosta razloga zašto se to od početka nije dobro posložilo, ali sad imamo dobre temelje. S obzirom na to u kakvu smo se situaciju doveli, dobro je i završilo. Na vrijeme smo osigurali opstanak, tako da smo i drugim igračima mogli pružiti priliku da pokažu što znaju. Najvažnije je da mi opet od Koprivnice napravimo utvrdu, jer smo previše bodova i ove sezone izgubili na domaćem terenu.
Puno je mladih koji kucaju na vrata prve momčadi. Što možete reći o njima, mogu li oni nositi ambicije Slavena Belupa u sljedećim sezonama?
Dečki su super. Imaju potencijal, talent i strašnu kvalitetu, samo neka slučaju, neka nastave raditi. Ne smiju misliti da će nešto doći preko noći. Ako ne budu razmišljali o novcu i transferima, mogu napraviti velike karijere. Naši stoperi Šarlija i Međimorec imaju po 22 godine pa već igraju kao rutineri, dolaze Martinaga, Dolček, Mladen, Bogojević, Jajalo, pa Iharoš, Goda…
Vratimo se malo u prošlost. Znamo da ste u Podravinu stigli kao malo dijete iz Sanskog Mosta, da ste odrasli i ostali živjeti u Reki. No, kako ste stigli u Slaven Belupo?
Bilo je to dok sam išao u peti razred. Moj prijatelj Alen Šprem doveo me na trening u Slaven Belupo, a prvi trener mi je na tom treningu bio Mario Hontić, koji je sad trener vratara u prvoj momčadi. U to vrijeme treniralo je više generacija zajedno. Igralo je puno starijih i nakon par tjedana sam odustao, jer sam bio dosta nizak rastom i skoro uopće nisam igrao. Vratio sam se u Reku, ali su me u Slavenu registrirali. Baš sam htio uzeti dokumente da se registriram za Reku, nazvao me trener Ivan Vrban i pitao da li bih sa Slavenom htio ići na turnir u Dunjkovec. Tamo sam bio najbolji strijelac, i od tad sam u Slavenu.
Od ovih 300 utakmica, koje su vam najdraže?
Prva je s Athletic Bilbaom na čuvenom San Mamesu 2012. godine, kad sam zabio gol u porazu 3:1. Oni su prije toga izgubili finale Europske lige, to je bila prva utakmica nakon tog finala, baš je bilo lijepo utišati 35.000 Baska. Druga je utakmica naša prva i jedina pobjeda protiv Hajduka na Poljudu nakon 20 godina našeg igranja u Prvoj ligi, u veljači prošle godine, kad sam postigao pobjednički pogodak.
Sigurno postoji i najtužnija utakmica?
Opet s Bilbaom, bili smo na korak do prolaza u play-off Europske lige. Doma smo vodili 2:1, a nizozemski sudac Makkelie nije nam dosudio kazneni udarac nakon čistog igranja rukom igrača Athletica. Tko zna kako bi to završilo, oni su nakon toga lako prošli Helsinki s ukupnih 9:3. Možda bismo ušli i u skupinu Europske lige te sezone.
Dugo će se pamtiti još jedna važna pobjeda, ona protiv Cibalije u kvalifikacijama za ostanak u ligi 2014. godine…
Imali smo dobar rezultat iz prve utakmice, u Vinkovcima je bilo 2:2. U uzvratu u Koprivnici Muženjak je u 22. minuti zabio gol s 35 metara. Bio je pun stadion, takav muk u životu nisam doživio kao tada. Bio sam van sebe, gledao sam po tribini, pitao sam se je li to moguće. Na sreću, ubrzo je Fuštar izjednačio i na kraju smo se s mojim golom izvukli. Ne trebamo se nikad više dovesti u takvu situaciju!
Koji su treneri na vas najviše utjecali?
Sa svakim trenerom sam bio u dobrim odnosima, ni s jednim nije bilo problema. Neizbrisiv trag na mene ostavili su Zlatko Dalić i Ante Čačić. Dalić mi je odmah dao kapetansku vrpcu pokraj puno većih imena, a i Čačić je imao maksimalno povjerenje u mene.
Jedan ste od rijetkih hrvatskih nogometaša koji je imao prilike zaigrati u Južnoj Koreji. Gledajući iz ove perspektive, kako vam se sad čini ta avantura?
Možda sam se malo zaletio i otišao prerano u Koreju. Bio sam kapetan, puno golova sam dao te sezone, igrao za mladu reprezentaciju. Dane u Koreji pamtit ću po psima za ručak, avanturama s rižom, morskim plodovima, algama. No, sve u svemu, bilo je lijepo. Ljudi su tamo kulturni, uvjeti su bili dobri, infrastruktura na vrhunskoj razini. Meni kao Europljaninu nije bilo lako prilagoditi se, prvo na vremensku razliku, pa na prehranu i način života. Kod njih je sve dosta ležerno, nema puno emocija ni u porazu ni u pobjedi. Sve je ravno, i na to mi se bilo teško naviknuti. Da sam bio pametniji, možda bih napravio nešto bolje, možda bi se ”otvorilo” nešto u Europi, ali za ničim ne žalim.
Otvorila se Europa par godina kasnije, ali nije to baš ispalo najsretnije. Zašto ste odabrali epizode u Bugarskoj i Italiji, umjesto sigurnosti koju je nudio Slaven Belupo?
Imao sam ponudu za novi ugovor, ali htio sam otići u inozemstvo nakon najbolje sezone u Slavenu. Bilo je poziva i ponuda, ali znate kako to ponekad ide s menadžerima. Na kraju sam najviše ja izvisio, bio sam bez kluba šest mjeseci. Šteta, možda bi mi pametniji potez bio da sam potpisao i ostao tu igrati.
Ovaj put ponudu ste prihvatili, još najmanje godinu dana gledat ćemo vas u Slavenovom dresu. Koji su vas motivi ovaj put usmjerili k ostanku?
Supruga Ana je trudna, kroz par dana dolazi nam mali Jakov. Vezan sam uz klub, volim ovdje igrati, lijepo mi je tu. Želim pomoći momčadi i tim mladim dečkima. Slaven ima temelj. Svake godine klub afirmira i transferira nekog mladog igrača. Smatram da imamo dobru nogometnu školu, na tome treba nastaviti graditi svoju bazu i za budućnost se ne trebamo bojati. Naravno, uvijek su potrebna i pojačanja, netko iskusan tko ima kvalitetu više da pomogne tim mladićima. Mislim da Slaven mora biti stabilan i uvijek težiti prema Europi.
Je li za to prilika u novoj sezoni, kad će čak pet hrvatskih predstavnika ići u europska natjecanja?
– Da, pola lige ulazi u Europu, za mene i za klub bi bio neuspjeh sve manje od toga. Imamo dobru ekipu, pojačat ćemo se i napadamo Europu, u to možete biti sto posto sigurni!
