Ženski rukometni klub Podravka najtrofejniji je u Hrvatskoj, a najveći uspjeh postigli su 1996. godine osvajanjem EHF Lige prvakinja te EHF Superkupa. Klub unatoč povremenim problemima vrhunske rezultate već godinama niže konzistentno sve do 2021. godine kada je sve šokirala prerana smrt trenera Saračevića. Stabilna i čvrsta trenerska ruka otada je izostala sve do danas kada je u Klub stigao Ivica Obrvan, trener koji je u posljednjih dvadesetak godina tri puta proglašen najboljim hrvatskim rukometnim trenerom. Iako dolazi iz muškog rukometnog miljea, prihvatio je izazov treniranja ženske ekipe, a u trenutku razgovora misli su mu usmjerene prema ponovnom okršaju s Krimom koji se igrao u četvrtak…
GP: Nedavno je Podravka nakon četiri godine ponovno osvojila Memorijalni turnir Josip Samaržija-Bepo. Rezultat ste tom prilikom opisali kao iznenađenje jer su snage ‘na papiru’ izgledale ponešto drugačije.
Osvajanje turnira je bilo veliko iznenađenje. Svatko tko je upućeniji u rukomet, a pogotovo ženski, zna vrijednost ekipe Krima, a ove godine pogotovo i ekipe Budućnosti koja je unazad nekoliko godina uvijek jaka. Ambicije obje ekipe u Ligi prvakinja su ove sezone izražene. Ja sam taj turnir doživljavao kao jak pripremni turnir koji mi se po snazi protivnika idealno poklapao u zamislima provjere naše ekipe. Došli smo iz punog treninga, nismo se uopće opuštali da bismo izgledali što bolje i trenažni proces smo odrađivali onako kako smo zamislili. Želja mi je bila da u te dvije visokokvalitetne utakmice vidimo kako izgledamo. Odigrali smo prilično dobro s puno rezerve za napredak. Bilo je, naravno, grešaka, ali cure su se borile i zaslužile su apsolutne čestitke. Popravljali smo nedostatke koji su se događali tijekom utakmica, a u trenucima kada smo, pogotovo s Krimom, imali rezultatski minus, nismo potonuli nego smo se vratili natrag. Protiv Krima je završilo neriješeno, ali iznad očekivanja. Zasluženo smo osvojili turnir što je uvijek lijepo, dobili smo neke nove spoznaje o mogućnostima ekipe i za sada sve dosta dobro funkcionira.
GP: Početi s pobjedom sigurno je bolje nego početi ikako drugačije.
Apsolutno.
GP: ‘Friški’ ste trener RK Podravke, koliko ste u ovom kratkom vremenu uspjeli analizirati i isplanirati potrebe kluba, odlučiti kako dalje?
Svih ovih godina sam intenzivno u rukometu, doduše u muškom koji svakako bolje poznajem. Prilagodbe maltene nije niti bilo ili je bila minimalna. Razvio sam sistem treninga na koji sam navikao i koji sam primjenjivao u svim ekipama gdje sam radio. Cure su to odlično prihvatile. Sa svojim timom ljudi i uz podršku vodstva kluba smo razvili plan i dobili uvjete za kvalitetne pripreme. Ekipa je uz, male promjene, manje-više ostala ista kao i prošle sezone tako da, ako je aklimatizacije i trebalo biti, prošla je vrlo brzo. U ovih mjesec dana treninga smo napravili sve zacrtano. Naravno, to nije gotovo. Primarni nam je cilj proći ovu natjecateljsku sezonu i putem razmišljati o budućnosti, o narednoj godini. Plan je iz utakmice u utakmicu biti bolji, biti odličan kada je to najpotrebnije i ostvariti ciljeve. Nadam se da ćemo i ići u tom pravcu.
GP: Koji su to ciljevi? Što bi bilo idealno?
Svi mi bismo htjeli nakon dvije godine vratiti prvenstvo. Mislim da za to imamo i kvalitetu i želju i motiv nakon dvije godine posta. Ako si prvak Hrvatske, nameće se da želiš i kup. Sasvim normalno, to isto želi i Lokomotiva. Snage za tako nešto imamo i to je glavni cilj. Drugi, ali ne i manje važan cilj je biti skroman, u kvalifikacijskim utakmicama se postaviti s respektom, dati svoj maksimum i dokopati se Europa lige. Moj je cilj kao trenera biti konkurentan u Europi, da budemo zadovoljni sami sa sobom, da skupimo bodove i maštamo o plasmanu u drugu rundu Europa lige. Ako bi se sve to skupa ostvarilo, mislim da bi sezona bila vrhunska.
GP: I sami ste spomenuli kako dolazite iz muškog rukometa. Kako to da ste odlučili prihvatiti trenirati žensku ekipu?
Ponešto slučajno. U karijeri koja traje 23 godine imao sam tri ili četiri kontakta s RK Podravkom, no nisu se realizirali. Bila su tu i dva slična kontakta s Lokomotivom, jednom s reprezentacijom Hrvatske kada smo bili domaćin svjetskog prvenstva u Splitu i kod nas, ali ništa nije prošlo. Sada se dogodilo i poklopilo da smo nekoliko mjeseci bili u kontaktu, a malo sam i ja imao više vremena za razmisliti o tom izazovu. U konačnici smo se poklopili s razmišljanjima, a ruku na srce, to mi je i posao, od rukometa se živi. Odlučio sam se za taj izazov i zasad sve dosta dobro funkcionira. Nisam euforičan ni po prirodi, pobjede koje su bile večeras nastojim zaboraviti do ujutro jer pobjeda u profesionalnom sportu traje sekundu, a ostale stvari znatno dulje. I to govorim iz iskustva jer je u profesionalnom sportu i inače malo lijepih trenutaka, a više ovih ružnih koji nose pritisak, ali me to ipak ne može izbaciti iz takta. Eto, sad smo tu, idemo u istom pravcu, lijepo je krenulo. To su pripreme, sve to treba zaboraviti i nastaviti raditi. Cure su jučer odradile dva dobra treninga nakon te utakmice što je uvijek malo problematično ako dolazi odmah nakon turnira ili utakmica. U četvrtak idemo na ‘megdan’ Krimu koji će nas sigurno dočekati spreman na revanš jer smo im zapaprili. Sigurno nisu očekivali takav otpor i trebamo i na to biti spremni. Želim vidjeti kako ćemo protiv takve ekipe reagirati na gostujućoj utakmici.
GP: Nekoliko ste puta proglašeni najboljim domaćim trenerom, recentno prošle godine. S obzirom da je i RK Podravka najtrofejniji ženski klub, osjećate li neki osobni pritisak? Teret očekivanja i od drugih koji žele vrhunske rezultate?
Osobno ne osjećam pritisak, ali trebamo biti realni. Pritisak nosi i ambicija, ali treba vidjeti s čime se raspolaže. Igračice koje su sada u RK Podravki su najbolje što imamo i one su za nas svetinja. Tako ih trebamo tretirati i tako trebamo trenirati. Što se mene osobno tiče, iza sebe imam pozamašno iskustvo. Nagrade za najboljeg trenera sam nekako dobivao 2000, 2012. i 2022. godine, svakih deset godina. Zašto to govorim? Zato što trener također dosta zavisi od igračica ili igrača. Ako jedne godine dobijete nagradu, može biti da se nešto poklopilo unutar kluba, ali ako je to u nekom rasponu od dvadesetak godina, neki kontinuitet kvalitetnog rada valjda postoji. U svakom klubu u kojem sam dosad radio je postojao pritisak jer nisam radio u klubovima kojima je cilj bio ostati u ligi ili na sredini tablice. Sve su to bili klubovi koji su se borili za najviše tako da mi je takav pritisak poznat. Vjerujem da se s takvim stresom prilično dobro nosim, iako će on, naravno, biti pojačan na važnim utakmicama. Nastojim biti miran, prenijeti samopouzdanje i na igračice. Ako trener koji trenira vrhunski klub samome sebi ne postavlja ciljeve, onda možda ne bi trebao raditi taj posao. Koliko su oni realni, vidjet ćemo.
GP: Je li trenutna ekipa čvrsta i kompletna ili se mogu očekivati neke promjene u redovima igračica?
Zasad je to formirana ekipa i žao mi je što se dogodila jedna ozljeda i jedna bolest koje su poremetile kontinuitet tih igračica. Bolest je Leu Franušić na desetak dana izbacila s treninga što je za nju veliki minus, a Josipa Mamić je zbog ozljede van treninga već treći tjedan, odnosno gotovo od samog početka i od uvodnih treninga. Već od ranije je u rehabilitaciji i Ema Guskić, a Tenu Megerle smo dogovorno posudili u čakovečki Zrinski gdje će skupljati veću minutažu jer smo u ovom trenutku procijenili da je to najbolje i za nju i za klub. Volio bih da su sve one tu. Granično smo u idealnoj situaciji što se tiče trenažnog procesa i onog što nas čeka. Imamo dovoljno vremena do Europe, još je mjesec dana do utakmice s Lokomotivom. RK Podravka i vodstvo Podravke uvijek su spremni ukoliko se ukaže prilika za nekom kvalitetnom igračicom koja bi mogla biti dopuna klubu. Problematična bi mogla biti pozicija pivotmena, iako s tim zasad nemamo problema jer ju korektno odrađuju Elena Popović i Sara Šenvald no problem bi se mogao pojaviti ako bi neka od njih ispala iz rostera, no sigurno nećemo nikoga kupovati ‘na silu’, tek toliko da kupimo.
GP: Pretpostavljam da je osim dobrog rostera važna i atmosfera među igračicama. Jesu li složne? Koliko je važna i podrška navijača s tribina?
Prilikom utakmica sam prvenstveno fokusiran na teren i za vrijeme ovog turnira nisam obraćao pretjeranu pažnju na to koliko je ljudi na tribinama. Svima nam je, naravno, u interesu da na tribinama bude što više ljudi, a bodrenje navijača i dobra atmosfera su, uz kvalitetnu igru, presudni za dobru utakmicu. Atmosfera između igračica je odlična, nisam primijetio nikakve nesuglasice. I atmosfera njih prema meni je obilježena maksimalnim respektom. Malo je vremena prošlo, vjerujem da se još prilagođavaju na dolazak novog trenera. Svaka igračica ili igrač se s kolegicama i kolegama informira o novom treneru i njegovom načinu rada tako da su bile dobro informirane o mom radu i zahtjevima. Usponi i padovi po tom pitanju su veliki. U sportu ne postoji veći razlog za dobru atmosferu od pobjede, a to govorim iz iskustva. Pobjeda je ta koja stvara najveća prijateljstva i najveće ružne poglede briše. Ako se u subotu dogodila pobjeda, u ponedjeljak je sve u redu i nema problema. Ako se pak u to uvuče neka serija loših rezultata i čudnih poraza, počinju se pojavljivati razni upitnici. Dobra je atmosfera vezana za puno faktora, a jedan od glavnih čimbenika igre je rezultat.
GP: Kako Vam se sviđa svakodnevica u Koprivnici i mimo rukometa?
Lijepo mi je. I inače potičem iz malog grada, iz Metkovića pa mi je život i suživot s ljudima koji su pratili rukomet i poznavanje svakog na cesti poznat. Vrijeme kratim odlaskom na treninge i pokojom kavicom u centru grada sa svojom grupom trenera. Nažalost, veličina grada diktira da se u svakom trenutku sretneš s igračicama ne samo na treningu nego i u prolazu na kavi ili u vrijeme ručka, ali to je neminovno i nemam s tim problema. U karijeri sam često bio van prebivališta i odvojen od obitelji tako da se fokusiram na treninge, a kad je puno obaveza, vrijeme zaista brzo prolazi. Osim toga, nije ni Zagreb na kraju svijeta.
Foto: RK Podravka
