Golubovi listonoše, poznati i kao golubovi vojnici, kroz povijest su bili najbolji prijenosnici poruka na veće udaljenosti. Tako je bilo sve do pojave suvremenih komunikacijskih uređaja. Prenosili su pisma, informacije, prije svega, vojne jer su bili brži od jahača. Mogli su prenijeti i poruke preko neprijateljskih položaja, a bez da to netko primijeti. Nekad su budili radost u ljudima kojima su poruke namijenjene, a ponekad i tugu, sve ovisi od sadržaja poruke.
Danas, čini se da su golubovi listonoše ponovo pali u zaborav za većinu ljudi, naravno, osim za njihove vjerne uzgajivače. Ne služe više za prenošenje pošte i informacija, sada uglavnom služe za natjecanja.
Mario Laketa iz Koprivničkih Bregi strastveni je golubar još od malenih nogu, a ljubav prema golubovima listonošama na njega je prenio djed koji ih je također uzgajao, samo u njegovom slučaju je to bilo samo iz čiste ljubavi i hobija.
– Golubarstvom sam se počeo baviti 1995. godine u trećem razredu osnovne škole. Krenuo sam najprije s ukrasnim golubovima, stopama svojega djeda, no od 1998. godine počeo sam nabavljati listonoše i od tada prelazim isključivo na tu pasminu – kazao nam je Mario te dodao kako su to golubovi koji su puni adrenalina jer su temperamentni po ponašanju, izuzetno su dobri roditelji, vrlo su vezani za svoj dom i svojeg životnog partnera, osim toga imaju nešto po čemu su posebni među ostalim vrstama golubova, a to je njihova organizacija.
Dakle, riječ je o pticama nevjerojatnih sposobnosti, brzine i orijentacije koje ni dan danas znanstvenici nisu uspjeli objasniti.
– Postoji više teorija o tome kako pronalaze put. Neki kažu da se orijentiraju prema magnetnim poljima zemlje, neki pak da je to prema suncu i zvijezdama. Zapravo još nije otkriveno o čemu se točno radi, ali zanimljivo je to da su radili razne eksperimente u kojima su golubovima na glavu privezali mali magnet. Niti jedan nije uspio naći put – istaknuo je ovaj vrsni uzgajivač.
U Mariovom golubinjaku mjesto su pronašli brojni golubovi šampioni koji su svoje sposobnosti više puta dokazali na europskim utrkama pa čak i na olimpijadi. U posebnom i modernom golubinjaku Mario uzgaja oko 100-tinjak golubova koji su raspoređeni po dobi, spolu i matičnom gnijezdu.
Što se tiče natjecanja, Mario nam je kazao kako ona traju svake godine u razdoblju od 1. svibnja pa sve do početka kolovoza što ubraja ukupno 14 trka od 100 do gotovo 700 kilometara zračne udaljenosti od svojih golubinjaka. Utrke golubova listonoša često su nevjerojatan prizor, ističe Mario te dodaje kako se golubovi u posebno prilagođenom kamionu iz Hrvatske odvezu na neku zadanu početnu točku i tamo ih se pušta. Svaki od njih ima prsten na nozi i identifikacijsku karticu kako bi se zaštitili od krađa i kako bi ih se moglo pratiti u utrci.
– Svaki vlasnik svoje golubove spakira na let, zatim ih odvozimo sve do Rumunjske, Poljske i Njemačke, tamo ih se pušta i svaki od njih treba se vratiti u najkraćem mogućem roku do svojeg doma. Kada ih se pusti, tisuće golubova odjednom uzleti i uputi se prema horizontu, jureći često i više od 100 kilometara na sat svojoj kući. Na kraju samo sekunde znaju odlučivati o pobjedniku, a s takve se utrke vrate za pet do šest sati.
No, kako kaže Mario, ne prođe uvijek sve po planu te se zna dogoditi da se neki ipak ne vrate, bilo zbog vremenskih prilika, vjetra, kiše, strujnih žica ili pak ptica grabljivica.
Ono što je također važno naglasiti da listonošama ne treba neki poseban razlog da se vrate kući jer već u sebi, naravno uz trening, znaju da to moraju. Za dobar rezultat dakako, bitna je i dobra motivacija pa ih se tako dodatno motivira kako bi bili što brži.
– Motiviramo ih na način da se u tjednu utrke mužjaci i ženke ne vide i nisu u kontaktu, a prije samog pakiranja za let, pokazujemo mužjacima njihove ženke i obratno, kako bi ih dodatno motivirali i na taj način ih ubrzali. Kada pustimo goluba, on juri što je brže moguće kući kako bi što prije vidio svoju dragu – objasnio nam je Mario tijek pripreme za utrke.
Da bi uspjeli doći do kvalitetnih rezultata potrebno je prvenstveno pružiti im siguran i ugodan smještaj, zatim kvalitetu golubova jer je zdravlje također važno, a tu je i jako važna priprema za predstojeće napore koje ih očekuje tijekom sezone pa se tako organiziraju razni treninzi gdje se golubove vozi na određeno mjesto i tamo ih se pušta, isto kao i na utrkama.
– Kada jednom usavrše što se od njih traži, golubovi su spremni za utrke, na nama golubarima ostaje jedino da se kontinuirano s njima radi da postanu samo još brži kako bi postizali što bolje rezultate – naglasio je Mario te dodao kako je selekcija vrlo strog proces i naravno, na kraju sezone ostaju samo najbolji golubovi za slijedeću sezonu leta ili ih ubacuju u matično jato koje služi za daljnje razmnožavanje.
Razgovorom smo doznali i kako se golubovi hrane s izuzetno kvalitetnom hranom koja mora biti vrlo čista bez prašine i ostalih nečistoća, a tu spada oko 25 vrsta razno raznih žitarica, uljarica, grahorica i sjemenki. Mario hranu uglavnom nabavlja iz Belgije kao i ostale preparate poput vitamina, minerala, ulja, probiotika, elektrolita i slično.
– Ovo je poprilično skup sport koji zahtijeva puno ulaganja, odricanja, traži puno rada i znanja, naravno, ako želite ići naprijed. Sezona 2018. mi je jedna od uspješnijih gdje sam u sezonu krenuo s najmanjim brojem golubova, a ostvario sam najbolji rezultat do sada. Te sam godine imao dva najbolja jednogodišnjaka u regiji u više kategorija, jedan od njih je bio 1. As golub regije dugih pruga, 7. As godišnjak Hrvatske dugih pruga i plasirao se u reprezentaciju Hrvatske, a tako je došao i na Olimpijadu 2019. koja se održavala u Poljskoj u Poznanu – naveo je Mario te dodao kako tog goluba nažalost, više nema, ali ima njegove potomke koji također, daju odlične rezultate.
Mario nam je rekao i kako kod nas ovaj sport još nije toliko razvikan, dok se vani, a posebice u Kini jako cijeni i cijena goluba šampiona na tržištu može porasti u vrtoglave visine pa je tako u Kini golub prodan za čak 1,5 milijuna eura.
Svakako moramo naglasiti da Mariov dom krasi više od 40 trofeja i jedan je od najboljih uzgajivača u Hrvatskoj koji dnevno posvećuje i do 10 sati rada s njima, a u to se ubrajaju svakodnevni treninzi, obavezno čišćenje, hranjenje, promatranje i igranje s njima.
– Naravno, kao i druge životinje, i golubovi se razlikuju jedan od drugoga. Svaki ima svoj karakter, neki su privrženiji, mirniji, neki su pak agresivniji i življi. Vežu se uz vlasnika i prihvaćaju ga, dok su prema nepoznatima sumnjičavi – kazao je Mario te dodao kako je već dugi niz godina i član kluba ‘Križevci – 2011.’.
– Za mene je ovo prije svega velika ljubav prema golubovima, a tek onda posao jer kad ti golublje pero jednom uđe u krv, gotovo je. Ostaje tamo do kraja života. Taj hobi ili porok, kako hoćete, neizlječiv je i doživotan – zaključio je Mario.
