Multimedijalni umjetnik Igor Grubić u subotu gostuje u AK galeriji u koprivničkom Kampusu. U 19 sati na rasporedu je projekcija filma Spomenik, u 20 sati razgovor s autorom, a posjetitelji će moći razgledati njegovu izložbu Mogućnosti iscjeljenja do 3. studenoga.
– Izložba Mogućnosti iscjeljenja obuhvaća dva rada: eksperimentalno dokumentarni film Spomenik (2015.) i fotografsku dokumentaciju multimedijalnih intervencija u prostoru 366 rituala oslobađanja (2008.). Prvi susret s radovima iz serije „366 rituala“, prije 10 godina, jedan mi je od ključnih trenutaka spoznaje da Grubićev pristup umjetnosti nije i nikada neće biti izlišan: prakse prigrljenja gesti koje su često doživljavane kao patetične ili nostalgične za mene su izraz autentičnog suočavanja sa stvarnošću i rituali oslobađanja od svega što nas sputava da zaista vidimo i djelujemo – rekla je Tanja Špoljar, kustosica AK galerije.
Objasnila je da su gerilske akcije, performansi, agitacije, intervencije, osobni rituali i preispitivanja, suptilni otisci u prostoru i vremenu koje je autor izvodio godinu dana, gotovo svakodnevno, često anonimno, u javnom prostoru, dokumentirane i izložene poput filmskih sekvenci.
S druge strane, Špoljar ističe da je film Spomenik trebao biti dokumentarni film o povijesti spomenika NOB-a na ovim prostorima, popraćen intervjuima s povjesničarima i teoretičarima, no u petogodišnjem procesu snimanja pretvorio se u poetsko eksperimentalni zapis bez riječi, u vizualnu naraciju o tihom (i novom) životu devet spomenika iz vremena socijalizma na području Hrvatske i BiH (to su redom Petrova gora, Podgora, Podgarić, Tjentište, Kozara, Košute, Makljen, Jasenovac, Kamenska).
– Ukazivanja na društvene nepravde, siromaštvo, pohlepu, radnička prava, nedostatak empatije artikulirani su mikroakcijama u duhu konceptualne umjetnosti i nude nam čitanja ondašnjeg, ali i današnjeg društvenopolitičkog stanja – napominje Špoljar.
Dodala je da je dijagnosticiranje problematičnih crnih mrlja u društvu, i nama samima, te otvoreno emotivno, poetsko i angažirano reagiranje na njih, umjetnička strategija Grubića od samih početaka njegove prakse.
– Oslanjajući se na ideje ruske avangarde, autor izravno, jasno i bez natruhe cinizma podcrtava društvene anomalije i suočava nas s vlastitom odgovornošću da o njima progovorimo – smatra Špoljar.
Kaže kako na prvi pogled dva sadržajno različita rada povezuje njihova transformativna moć: ritualima preispituje mogućnosti iscjeljenja sebe samog i okoline u kojoj ostavlja trag, a uništene spomenike gleda kao simptome društva kojem je iscjeljenje potrebnije no ikad. Ovo su Grubićevi prilozi iscjeljenju života i sjećanja.
